U Neumu su doktorovu ženu zvali sirenom, i to nije uvijek zvučalo kao kompliment. Od maja do novembra Nikolina je svakog jutra u šest ulazila u more ispod kuće i plivala pravo, preko bova, prema Pelješcu, toliko daleko da se s obale vidjela samo kao tačka. Vraćala se tek kad bi doktor Pavao na terasi spustio šolju i ustao. Nikad joj nije rekao da pliva predaleko. Samo je svako jutro ostavljao peškir na stolici kod stepenica.
Pavao je bio porodični ljekar u domu zdravlja, udovac, dvadeset godina stariji od nje, čovjek koji je pola Neuma znao po pritisku. Oženio ju je prije osam godina, kad je njoj bilo trideset i kad je liječio njenu majku. Njegova kćerka Rina, koja je studirala u Mostaru i ljeta provodila kod kuće, zvala je maćehu sirenom naglas, a ostalo je govorila za sebe. "Naša sirena opet gleda pučinu", rekla bi za doručkom, a Nikolina se nije ljutila, jer je to bila istina.
Pučina je imala ime. Kad je Nikolini bilo dvadeset, radila je ljeti na recepciji hotela iznad plaže, a Frane je bio brodski mehaničar na odmoru između dva ugovora, deset godina stariji, s rukama koje su mirisale na naftu i so. Noćima su sjedili na stijenama ispod stare ceste. Jedne noći on je skinuo svoj prsten, a ona svoj. Provukao ih je kroz isti komad najlona i bacio u more. "Sad nas je vjenčalo more", rekao je. "A more ne razvodi." Otišao je na brod za Singapur i poslao tri pisma. Onda je stigla vijest da je brod zadržan u nekoj afričkoj luci zbog švercovanog tereta i da je mehaničar nestao prije suđenja. Više se nije javio.
Sve je to ispričala Pavlu jedne noći prije vjenčanja, od početka do kraja, a on je slušao kao što sluša pacijente, ne prekidajući. Rekao je samo: "To je bilo prije mene." Mislila je da je to dovoljno. Ali i poslije osam godina spavala je s otvorenim prozorom i u sobama je ostajala samo koliko je morala. Govorila je da ispod plafona ne može disati.
Jahta je uplovila u zaljev početkom septembra, kad su turisti već otišli. Bila je bijela, pod malteškom zastavom, prevelika za Neum, i usidrila se između hotela i Kleka. Sutradan ujutro, kad je Nikolina izašla iz mora, na šljunku pored njenog peškira stajao je muškarac sijedih sljepoočnica. Nije morao ništa reći. Prepoznala ga je po tome kako stoji, raširenih nogu, kao da se i kopno ljulja.
"Rekao sam da ću doći", rekao je Frane. "Došao sam." Objasnio joj je mirno, kao da čita prognozu, da je upravitelj stroja na jahti, da jahta isplovljava sutra u osam navečer za Kotor, a onda za Grčku, i da je on ni na šta neće nagovarati. "Doći ćeš sama, ili nećeš doći. More nas je vjenčalo, a ne ja." Nije je dodirnuo. Otišao je niz plažu prema gumenjaku. Nikolina je stajala s peškirom u rukama i tresla se, i znala je da to nije od hladnoće. Bojala se. Ne njega, nego toga koliko želi poći.
Pavlu je rekla isto podne, u njegovoj ordinaciji, između dva pacijenta. Pavao je skinuo naočale i prvi put otkako ga je znala povisio glas. Rekao je da ona nikud ne ide, da je taj čovjek bjegunac i da će on otići u policiju, na granicu, kod koga god treba. Nikolina ga je pustila da završi. "Možeš me zaključati", rekla je. "Ali ako ostanem zato što si zaključao, ja ću cijeli život biti na toj jahti. I ti ćeš to znati svako jutro, s peškirom u ruci."
Te noći niko u kući nije spavao. Rina je kroz zid čula kako otac hoda po kuhinji, pa je sišla i zatekla Nikolinu na terasi, u mraku, kako gleda svjetla jahte. Sjela je pored nje, prvi put bez ijedne riječi o sirenama. "Mislila sam da nas ne voliš", rekla je napokon. "A ti se samo bojiš." Nikolina nije odgovorila. Rina joj je stavila ruku na rame i dugo je držala tamo, kao da pridržava nešto što bi moglo otplutati.
Sutradan je Pavao primio dvadeset dva pacijenta, izmjerio dvadeset dva pritiska i nijedan nije zapamtio. U sedam je zaključao ordinaciju i otišao pravo na mol. Gumenjak s jahte već je čekao, a Frane je stajao na kraju mola, bez torbe, kao čovjek kojem ništa ne treba. Nikolina je došla deset minuta prije osam. U ruci je imala malu putnu torbu.
Pavao joj je prišao prije nego što je Frane stigao išta reći. Glas mu je bio tih, onaj kojim saopćava nalaze. "Nikolina, ništa ti ne branim", rekao je. "Ne idem u policiju. Ništa ne zaključavam. Ako odeš, poslat ću ti stvari gdje kažeš i reći ću Rini da je to bila tvoja odluka, a ne bijeg. Ako ostaneš, neka i to bude tvoje. Slobodna si. Biraj sama, i neka niko ne bira za tebe, ni ja, ni on, ni more."
Nikolina ga je gledala kao da ne razumije tu riječ. "Slobodna?", pitala je. "Slobodna", rekao je. Pogledala je more, koje je u sumrak bilo mirno i sivo, pa jahtu, pa Franu na kraju mola, koji je pružio ruku prema njoj. Osam godina mislila je da je drži Pavlova kuća. Sad niko ništa nije branio, i more je odjednom bilo samo more, mokro i hladno, puno tuđih brodova.
Spustila je torbu na beton. "Prsten je na dnu", rekla je Frani. "Neka tamo i ostane." Frane je dugo gledao nju, pa Pavla, pa torbu. "Znači, ipak ti je neko dao da biraš", rekao je. Okrenuo se, sišao u gumenjak i nije se osvrnuo. Motor je zabrujao, a za nekoliko minuta svjetla jahte počela su kliziti prema izlazu iz zaljeva. Nikolina ih nije gledala do kraja. Uzela je Pavla pod ruku, a torbu je nosio on.
Rina ih je čekala na terasi s tri šolje čaja, iako u toj kući niko nije pio čaj u septembru. "Ostala si", rekla je. "Ostala sam." Rina je klimnula i gurnula joj šolju preko stola. "Sutra ujutro idem i ja plivati", rekla je. "Ako me čekaš kod bova."
Ujutro je more bilo mirno kao ulje. Plivale su zajedno, a kod bova Rina je zastala, zadihana, i rekla da dalje ne može. Nikolina je pogledala prema Pelješcu, pa prema obali, gdje je Pavao na terasi tek sipao kafu. Okrenula se i zaplivala prema kući, prvi put prije nego što je on ustao.