Izvještaj u dvije rečenice

"Dvije hiljade maraka", rekao je advokat Rajić, i ponovio, jer mu se učinilo da ga mladić nije čuo. Aleksa Despotović ga je čuo. Samo nije znao šta da radi s brojem koji je bio prevelik za jednu noć i premali za bilo šta drugo. Ujak Svetozar, vlasnik štamparije iza Banskog dvora, umro je u martu, u osamdesetoj, i ostavio nećaku tačno toliko, u koverti, uz jedan uslov: da u roku od sedam dana advokatu napiše kako je novac potrošio. Pismeno i potpisano. "Ujak je bio šaljivdžija", rekao je Aleksa. "Ujak je bio štampar", odgovorio je Rajić. "Volio je kad je nešto napisano."

Ostatak testamenta Rajić je pročitao brzo, kao da ga je stid. Štamparija, kuća na Starčevici i ušteđevina čekali su, kako je pisalo, na zapečaćeni dodatak, koji će se otvoriti kad nećak preda izvještaj. Vanji Ćulibrk, koja je kod Svetozara živjela od svoje petnaeste godine, otkako je ostala bez roditelja, i koja je posljednje tri godine radila kao lektorica u štampariji i nosila mu supu kad nije htio jesti, ujak je ostavio sto maraka i svoje staro nalivpero. Vanja je rekla hvala, uzela nalivpero i izašla iz kancelarije prije njih.

Aleksa je imao dvadeset devet godina i devet godina je studirao ekonomiju, s dva ispita do kraja. Vikendom je puštao muziku u jednom klubu ispod Kastela, a stan mu je do tada plaćao ujak. Ujak ga je zvao kalfom bez zanata i svake prve srijede u mjesecu, uz kafu, pitao ga šta misli raditi u životu, a Aleksa je svake prve srijede imao drugi odgovor. Cijela Banja Luka ga je znala i niko ga nije shvatao ozbiljno, a on sebe najmanje. Vanju je volio od njene dvadesete, otkako ju je jednog ljeta vidio kako na ujakovoj terasi crvenom olovkom ispravlja tuđe greške i psuje tiho, kroz zube, da niko ne čuje. Nikad joj to nije rekao. Ona je o njemu mislila da mu se sve u životu desi slučajno, i imala je pravo.

Pošto nije znao šta bi s novcem, odlučio je pitati druge. Prvo je pitao taksistu na stajalištu kod Trga Krajine. Taksista je dugo razmišljao, a onda rekao da bi kupio četiri nove gume i odveo ženu na vikend u Neum. "U Neumu se dvije hiljade potroše za dva dana", rekao je. "To ti je najbolja investicija u brak." Aleksa mu je zahvalio, platio vožnju koje nije ni bilo i otišao pješke niz Gospodsku.

Konobar u kafiću preko puta Banskog dvora savjetovao mu je da otvori račun kod njih i pije do Božića. U parku Petar Kočić, kod šahovskih stolova, stari Boro, penzionisani profesor historije, saslušao ga je ne dižući pogled s ploče. "Ujak ti je htio reći da si budala", rekao je, pomjerajući lovca. "A dao ti je dvije hiljade da to sam dokažeš." Aleksa je rekao da je to grubo. Boro je rekao da je historija uvijek gruba i da je njegov red.

Na kraju je otišao kod Kaje, koja je subotom pjevala u baru jednog hotela na Bulevaru i koja je s njim izlazila kad nije imala ništa pametnije. Kaja ga je bez riječi odvela do izloga na Gospodskoj i pokazala mu torbu od hiljadu devetsto pedeset maraka. Rekla je da bi u njoj mogla nositi i njega, kad bi bio malo manji, i da je to jedina stvar u Banjoj Luci koja joj ne bi dosadila za mjesec dana. Aleksa je ušao, uzeo torbu u ruke, a onda je u ogledalu pored kase vidio sebe s tuđom torbom i pomislio na Vanju, sa sto maraka i nalivperom, kako slaže knjige u kutije. Vratio je torbu prodavačici, izvinio se Kaji i uzeo taksi do Starčevice.

Vanja je u dnevnoj sobi pakovala knjige u kartonske kutije s natpisom štamparije. Ujakova fotelja stajala je okrenuta prema prozoru, s dekom preko naslona, i u sobi je još mirisalo na štamparsku boju koju je donosio na rukama. Kuća je, dok se ne otvori koverta, bila ničija, a ona nije željela čekati u ničijoj kući. Našla je sobu kod jedne žene na Boriku. Aleksa je stao na vratima i rekao da dolazi od Rajića. Advokat je, rekao je, zaboravio nešto pročitati: ujak je njoj ostavio još dvije hiljade maraka, evo ih, u koverti. Vanja ga je dugo gledala. "Rajić je zaboravio?" "I advokati su ljudi", rekao je Aleksa. Uzela je kovertu, ali je nije otvorila.

"I još nešto", rekao je, jer mu se činilo da drugi put neće imati hrabrosti. "Volim te. Od tvoje dvadesete. Ne moraš ništa reći." Vanja je spustila knjigu u kutiju. Rekla je da joj je žao, i da joj je stvarno žao, jer je on dobar čovjek. "Ali tebi se sve dešava slučajno, Aleksa. A ja ne znam živjeti slučajno." Rekao je da zna. Rekao je i da je novac njen u svakom slučaju, da se to jedno s drugim ne miješa, i otišao prije nego što je stigla išta dodati.

Ujutro je sjeo u Rajićevu kancelariju na drugom spratu stare zgrade u Ulici kralja Petra, gdje su ormari bili puni fascikli starijih od njega, i na list papira napisao izvještaj u dvije rečenice: "Dvije hiljade maraka dao sam Vanji Ćulibrk. Pametnije nisam znao." Potpisao se i gurnuo papir preko stola. Rajić ga je pročitao, podigao obrve, otvorio ladicu i izvadio zapečaćenu kovertu. Rasjekao ju je nožem za papir, polako, kao čovjek koji tridesetak godina otvara tuđe tajne i nijedna ga više ne iznenađuje.

Dodatak je bio pisan ujakovom rukom, na papiru štamparije. Ako je nećak novac potrošio pametno, ili ga je dao nekome kome treba, neka dobije štampariju, kuću i ušteđevinu od sto pedeset hiljada maraka, jer je onda ipak Despotović. Ako ga je spiskao, kao i sve dotad, sve to pripada Vanji Ćulibrk, jedinoj koja je u toj kući radila. Rajić je savio papir, skinuo naočale i pružio Aleksi ruku da mu čestita.

Aleksa ruku nije prihvatio. Gledao je svoj izvještaj na stolu. Mislio je na kutije s natpisom štamparije, na sobu na Boriku i na to kako je Vanja rekla da ne zna živjeti slučajno. "Mogu li ovo popraviti?" pitao je. "Pogriješio sam." Uzeo je papir, prepolovio ga, pa još jednom, i stavio komade na sto. Onda je na novom listu napisao: "Dvije hiljade maraka izgubio sam na kladionici, u nedjelju, na utakmici Borca." Potpisao se i ovaj put.

Rajić je dugo gledao novi list. "Na Borca?" "Protiv Borca", rekao je Aleksa. "Vi ste iz Banje Luke i kladili ste se protiv Borca?" "Zato je sve i otišlo." Advokat je šutio. Onda je rekao da je dužan zapisati ono što mu klijent kaže, a ne ono što misli, i da gospodin Despotović valjda zna šta to znači. Aleksa je rekao da zna. Vanja dobija sve. Rajić je stavio pečat, a komade prvog izvještaja nije bacio u kantu, nego ih je, iz navike starog čovjeka koji ništa ne baca, spustio u ladicu.

Aleksa je izašao zviždućući. Na stepenicama je sreo Vanju, koju je Rajić pozvao za podne. U ruci je držala onu kovertu, neotvorenu. "Rajić ništa nije zaboravio", rekla je. "Ja sam ujaku kucala testament." "Nisi kucala sve", rekao je Aleksa i sišao niz stepenice brže nego što je ona stigla pružiti kovertu. Na Gospodskoj je za posljednjih pet maraka kupio burek i pojeo ga stojeći, prvi put zadovoljan nečim što je sam uradio.

Navečer je sjedio u kafani ispod Kastela, uz Vrbas, s jednom kafom koju je razvukao na dva sata. Vanja je ušla, sjela preko puta njega i na sto spustila ujakovo nalivpero i četiri komada papira, zalijepljena selotejpom. Rajić joj ih je dao, rekla je, i rekao da on to nije smio, ali da je ionako star. Neko vrijeme su oboje gledali u papir. "Pametnije nisam znao", pročitala je naglas. "Protiv Borca, Aleksa?" "Neko je morao."

Vanja je rekla da ne može uzeti nešto što je njegovo. Aleksa je rekao da nije njegovo, da piše crno na bijelo, potpisano, i da se s Rajićem ne raspravlja. Vanja je šutjela, okrećući nalivpero u prstima. Onda je rekla da štampariji treba neko ko zna razgovarati s ljudima, jer ona zna samo zareze, i da je jučer, možda, pogriješila oko one riječi slučajno. Aleksa je otvorio usta da nešto kaže, a ona mu je, prvi put otkako se znaju, rekla da šuti i pusti je da završi rečenicu. Kafu je platila ona.