Dženana je godinu dana nosila crno i nije otvarala prozore na prednjoj strani kuće. U Gradačcu su to znali svi, od pekara kod sahat-kule do žena koje su nedjeljom šetale oko Hazne. Neki su govorili da je to ljubav. Drugi, tiše, da je inat. Njen muž Edin nije bio čovjek za kojim bi se ostalo bez daha: volio je kafane, putovanja na koja je išao sam i automobile više od ijednog čovjeka. Dženana je sve to znala dok je bio živ. Kad je umro, odlučila je da će mu biti vjernija nego što je on ikad bio njoj. Neka vidi, govorila je sama sebi, ako uopće ima odakle da gleda.
Jedina stvar koju je izvodila iz garaže bio je Edinov stari mercedes krem boje, sa sjedištima koja su još mirisala na njegove cigarete. Edin ga je zvao Paša. Svake subote komšija Hamid, penzionisani poštar od sedamdeset godina, prao je Pašu ispred garaže, jer je ona tako naredila, a zatim ga vraćao unutra i pokrivao ceradom. Niko se nije vozio u njemu. Hamid je svake subote uz supu donosio i svoje mišljenje, isto tako besplatno. "Ti si mlada žena, Dženana. Četrdeset četiri godine nije starost. Izađi bar do jezera." Ona bi mu odgovorila da Paši stavi i vosak, jer je Edin volio da se sija.
Tog utorka, nešto poslije podne, neko je počeo lupati na kapiju kao da kuća gori. Hamid je otišao vidjeti i vratio se blijed. Rekao je da napolju stoji čovjek iz Brčkog, automehaničar, i da neće otići dok ne razgovara s gospođom lično. "Reci mu da ne primam", rekla je Dženana. "Rekao sam mu", odgovorio je Hamid. "Kaže da ni on ne prima odbijenice."
Čovjek je ušao za Hamidom ne čekajući poziv. Bio je krupan, širokih ramena, u kožnoj jakni koja je pamtila bolje godine, s rukama s kojih ni najjači sapun ne bi skinuo tragove ulja. Predstavio se kao Safet Kurtović. Pokojni Edin mu je, objasnio je glasom koji je ispunio cijeli hodnik, ostao dužan dvije hiljade i četiristo maraka, za mjenjač na Paši i dva velika servisa. Imao je i papire. Izvadio ih je iz unutrašnjeg džepa i poravnao ih na komodi, preko Edinove fotografije.
Dženana je sklonila papire s fotografije kao da skida mrvice. "Moj muž je bio uredan čovjek", rekla je. "Ako je dugovao, platit ću. Knjigovođa mi dolazi u četvrtak i tada ćete dobiti novac." Safet je odmahnuo glavom. Novac mu treba danas, rekao je, jer mu banka sutra uzima radionicu ako ne uplati ratu, i ne bi je uznemiravao da ima koga drugog. "U ovoj kući se ne govori o novcu", rekla je ona. "U ovoj kući se žali." "Onda ću sjesti i sačekati da se ožalite do četvrtka", rekao je on i sjeo u Edinovu fotelju.
Ono što je uslijedilo Hamid je kasnije prepričavao pola mahale, svaki put s ponekim novim detaljem. Dženana je rekla da je Safet neotesan. Safet je rekao da je možda neotesan, ali je barem iskren, što se ne može reći za ljude koji godinu dana glume tugu za čovjekom koji ih je varao s pola Posavine. Dženana je problijedila. Safet je, shvativši da je pretjerao, pocrvenio, ali se nije povukao. Umjesto izvinjenja, počeo je držati govor o ženama.
Govor je bio dug i, kako je tvrdio, zasnovan na iskustvu. Žene su, rekao je, ili krokodilske suze ili kalkulator. Imao je dvije zaručnice i jednu ženu, i sve tri su mu objasnile šta je ljubav, svaka na svoj način, a nijedna nije ostala da vidi kako izgleda kad se nešto stvarno popravi. Jedino je auto, zaključio je, pošteno stvorenje, jer kad je pokvaren, to ti i kaže. "Ako ste vi tako dobro upoznali žene", rekla je Dženana, "onda vas je Bog sačuvao da ih upoznate bolje."
Safet je rekao da nema namjeru otići. Dženana je rekla da je medvjed. On je priznao da je medvjed, ali medvjed koji radi. Ona je rekla da ni u jednom gradu niko ne bi ovako razgovarao s udovicom. On je odgovorio da ona, koliko vidi, nije udovica nego čuvarica muzeja, i pokazao kroz prozor prema garaži, gdje se ispod cerade nazirao Pašin krov. Tada je Dženana uradila nešto što nije planirala.
"Vi mislite da žene nisu sposobne ni za šta osim za suze i račune", rekla je mirno, onim mirom koji Hamid, s vrata kuhinje, nije čuo od dana dženaze. "Dobro. Hajde da vidimo. Edin me naučio jednu stvar dok je bio živ, jer mu se nije dalo prljati ruke. Da mijenjam točak. Ako ga na Paši promijenim brže od vas, sačekat ćete novac do četvrtka i više nikad u mojoj kući nećete progovoriti o ženama. Ako izgubim, platit ću vam danas, iz svog novca, i sjedite u toj fotelji koliko hoćete." Safet ju je dugo gledao. "Vi biste se sa mnom tukli u dvoboju?" "U dvoboju", rekla je. "Hamide, skini ceradu."
Bilo je to prvi put za godinu dana da je Paša izašao iz garaže zbog nečega drugog osim pranja. Hamid je donio dvije dizalice i dva ključa i stao između njih kao sudija, sa štopericom na starom telefonu. Na susjednoj terasi pojavile su se dvije komšinice, pa još tri. Dženana je skinula crni džemper, ostala u crnoj bluzi i zavrnula rukave. Safet je skinuo jaknu. Tek je tada, prvi put otkako je ušao, pogledao ženu ispred sebe, a ne dug.
Kad je Hamid rekao da počnu, Dženana je kleknula pored prednjeg lijevog točka brže nego što je iko očekivao. Olabavila je šarafe dok je auto još stajao na zemlji, kako je Edin uvijek govorio, podmetnula dizalicu na pravo mjesto i okretala ključ s ljutnjom koja se skupljala godinu dana. Safet je radio na drugoj strani, mirnim i uvježbanim pokretima, a ipak je bio sporiji. Ne zato što nije znao. Zato što je stalno dizao glavu da je gleda.
Vidio je pramen kose koji joj je ispao iz šnale i koji je otpuhivala kao djevojčica. Vidio je znoj na njenom čelu i usne koje su se, dok je brojala šarafe, micale bez glasa. Vidio je, prije svega, da se na njega ljuti onoliko koliko se nikad nije usudila ljutiti na pokojnika. Kad je skinula točak i otkotrljala ga prema Hamidu, Safet je još držao drugi šaraf u ruci. Spustio ga je na beton i ustao. "Predajem se", rekao je. "Niko se ne predaje usred dvoboja", rekla je ona. "Ja se predajem", ponovio je. "Ali ne zbog točka."
Komšinice na terasi ušutjele su sve u isto vrijeme. Dženana je ustala s ključem u ruci i rekla da ne razumije šta hoće. Safet je rekao da ni on ne razumije. Došao je po dvije hiljade i četiristo maraka, a sad mu se čini da ništa ne bi bilo pošteno ako ne kaže da ovakvu ženu nije sreo nikad, ni u Brčkom ni igdje drugo, i da bi je, kad bi mu dozvolila, već u nedjelju odveo na ribu na Haznu. Rekao je da zna da je medvjed i da se medvjedi, kad se zaljube, ne znaju ponašati, ali da barem ne lažu.
"Napolje", rekla je Dženana. "Idem", rekao je Safet. Uzeo je jaknu, krenuo prema kapiji, zastao i vratio se. "Zaboravili ste nešto. Imate još tri točka." "Napolje!" Otišao je do kapije i okrenuo se. Ona je stajala pored Paše, s ključem u ruci, i gledala ga. Vratio se još jednom i ovaj put nije rekao ništa.
Hamid je u međuvremenu otrčao preko puta po pomoć, jer mu se činilo da ta žena ili konačno nekoga ubija ili spašava sebe, i nije znao šta je gore. Vratio se s dvojicom komšija. Jedan je nosio grablje, drugi francuski ključ. Zatekli su udovicu i mehaničara kako se ljube pored prednjeg točka, nespretno i tvrdoglavo, kao dvoje ljudi koji su se do maloprije svađali i još nisu sigurni ko je pobijedio.
Dženana se prva odmakla. Pogledala je komšije, pa grablje, pa Hamida, i popravila pramen kose. "Hamide", rekla je, "ove subote ne moraš prati Pašu." Hamid je spustio ključ. "A četvrtak? Knjigovođa?" "Neka dođe", rekla je. "Neko u ovoj kući mora pratiti račune." Te nedjelje, prvi put za godinu dana, krem mercedes izašao je iz garaže i krenuo prema jezeru. Vozila ga je ona, a mehaničar iz Brčkog sjedio je pored nje i šutio cijelim putem, što je, kako je Hamid tvrdio, bilo najveće čudo od svih.