Investitor u tuđem kaputu

Kaput je bio tamnosiv, od kašmira, s postavom boje vina, i nije pripadao Jasmiru. Donio ga je u proljeće jedan gospodin iz Beča da mu skrati rukave, platio pola unaprijed i više se nije pojavio. Jasmirova radnja kod autobuske stanice u Doboju zatvorila se u julu, a kaput je ostao na vješalici, s bijelim koncem na rukavima, kojim je Jasmir bio privremeno pričvrstio novi rub. U decembru je dobio poziv na razgovor za posao u fabrici uniformi u Brčkom. Njegov jedini sako imao je rupu na laktu. Kaput je obukao samo za taj dan, rekao je sam sebi, i do večeri će ga vratiti na vješalicu.

Autobus za Brčko stao je u Gradačcu na pola sata pauze. Padao je snijeg. Vozač Hamdo, koji je cijelim putem kroz retrovizor gledao kaput, izašao je prvi i ušao u kafić na stanici, gdje je imao naviku zbijati šale s vlasnikom. Jasmir je stao pred vrata, u kaputu, sa starom kožnom torbom u kojoj su bile makaze, kreda i metar, jer krojač bez metra ne ide ni na razgovor za posao. "Pazi se ovog", rekao je Hamdo vlasniku, dovoljno glasno. "Investitor iz Beča. Traži zemlju za sušaru šljiva." Vlasnik je to ponovio čovjeku za susjednim stolom. Taj čovjek bio je Mehmedalija Ćurić, koji je imao četrdeset dunuma šljivika, malu fabriku pekmeza i dug u banci koji je rastao brže od šljiva.

Za deset minuta Mehmedalija je sjedio za Jasmirovim stolom, a pred Jasmirom je stajala kafa koju nije naručio. Jasmir je pokušao objasniti, ali je svaka njegova rečenica kod Mehmedalije dobijala novo značenje. "Ja nisam ovdje poslovno." "Naravno, naravno. Razgledate. Pametno." "Ja samo čekam autobus." "Skroman čovjek. Volim skromne ljude." Kad je Hamdo zatrubio, Jasmir je napola ustao, a Mehmedalija mu je spustio ruku na rame. "Kakav autobus. Ja ću vas odvesti gdje god hoćete." Autobus je otišao za Brčko, a s njim i razgovor za posao.

Te večeri u Mehmedalijinoj kući bilo je sarme, pite, dva rođaka i jednog savjetnika iz općine. Svi su pitali za Beč, a Jasmir, koji je u Beču bio jednom, na ekskurziji, govorio je o jedinom o čemu je zaista nešto znao: o štofu. Objasnio je kako se vuna ponaša na kiši, zašto se engleski štof ne pegla na jaku paru i kako se po šavu prepozna ko je čovjeku šio odijelo. Gosti su klimali glavom i šaptali jedan drugom da se vidi profinjen ukus. Onda je s voćnjaka ušla Mehmedalijina kćerka Medina, agronomka, u gumenim čizmama, i rekla jedinu pametnu rečenicu te večeri. "Tata, investitori ne dolaze autobusom." Za stolom je nastala tišina. Mehmedalija se nasmijao. "Vidiš kako je skroman."

Jasmir je odlučio otići ujutro. Ali ujutro ga je Medina, koja mu nije vjerovala ni riječ, povela u šljivik, da vidi, kako je rekla, u šta to misli ulagati. Snijeg je ležao po granama. Pokazivala mu je stara stabla koja je posadio njen djed i mlade voćke koje je sama kalemila, i čekala da pogriješi. On nije griješio, jer ništa nije glumio, samo je slušao i pitao. Kad je zakačila džep jakne za granu i rasparala ga, Jasmir je iz revera izvadio iglu, jer krojač uvijek nosi iglu u reveru, i zašio ga za dvije minute, bodom tako sitnim da ga ona poslije nije mogla naći. Dugo ga je gledala. "Imate ruke kao da ste nešto radili", rekla je. "Radio sam", rekao je on, i ona se prvi put nasmijala.

Tako je prošla sedmica. Svaki dan je Jasmir namjeravao reći istinu, i svaki dan je laž bila malo veća. Lokalni radio spomenuo je austrijskog investitora. Direktor banke dvaput je zvao Mehmedaliju. Kad ga je domaćin odveo u jedinu mušku prodavnicu u gradu da mu kupi novo odijelo, Jasmir se nije mogao suzdržati i prodavačici je pokazao kako se pravilno podiže rub na nogavici, pa je ona rekla da tako nešto zna samo pravi gospodin. Navečer je s Medinom šetao oko Vidare, po smrznutoj obali. Pričala mu je da neće dati da iko posiječe djedova stabla, ma koliko para nudio. "Ni ja ne bih", rekao je, i ona ga je uhvatila pod ruku.

Mehmedalija je vidio kćerkino lice i odlučio da nema šta čekati. Za subotu je zakazao vjeridbu u hotelu ispod kule: osamdeset gostiju, muzika uživo i projektor za slike mladih. U petak navečer Jasmir je konačno rekao Medini da joj mora nešto reći. Ona mu je stavila prst na usta. "Ako je lijepo, reci mi sad. Ako je ružno, reci mi poslije vjeridbe." Jasmir je šutio. Medina ga je dugo gledala i ništa nije pitala.

Jedini kome se investitor od početka nije sviđao bio je Dževdet, knjigovođa u fabrici pekmeza, koji se Medini udvarao tri godine, uglavnom tabelama. Dževdet je primijetio ono što niko drugi nije: na rukavima skupog kaputa još se vidio bijeli konac, onaj privremeni, kojim krojači pričvrste rub prije nego što ga zašiju. U četvrtak je sjeo u auto i otišao u Doboj. Na stanici je ljudima pokazivao sliku na telefonu i za pet minuta stajao pred spuštenom roletnom na kojoj je pisalo: Krojač Jasmir, popravke i prepravke.

Na vjeridbi, poslije predjela, Dževdet je zatražio mikrofon da kao čovjek iz firme kaže dvije riječi. Rekao je da u njihovom kraju postoji izreka da odijelo čini čovjeka, i dao znak momku kod projektora. Na platnu se, umjesto slika mladih, pojavila spuštena roletna u Doboju, pa natpis, pa Jasmir s metrom oko vrata kako mjeri nogavicu nekom krupnom čovjeku. "A ovaj kaput, gospodo", rekao je Dževdet, "još ima konac na rukavima. Nije dovršen. Kao ni investicija." Neko se nasmijao, pa ušutio. Muzičari su spustili instrumente. Mehmedalija je pocrvenio do ušiju.

Jasmir je ustao, polako skinuo kaput i objesio ga na naslon stolice, onako kako je u radnji vješao sakoe dok mušterija proba hlače u kabini. "Tačno je", rekao je. Izašao je u snijeg u košulji i pješice otišao do autobuske stanice, odakle je u dvadeset dva i četrdeset polazio posljednji autobus za Doboj.

Sjedio je na klupi dvadeset minuta kad je stigla Medina, u svečanoj haljini i gumenim čizmama, s kaputom preko ruke. "Zaboravio si kaput." "Nije moj." "Znam. Pročitala sam etiketu." Sjela je pored njega. "Šta je još bilo laž?" Nabrajao je: Beč, investicija, sušara. "A šljivik? Ono kad si rekao da ne bi posjekao djedova stabla?" "To nije." "A ono kod Vidare?" "Ni to."

Medina je dugo gledala u snijeg. "Onda slušaj", rekla je. "Tata ima šljivik i dug. Ja imam diplomu i djedova stabla. Treba nam neko ko radi rukama i ko neće ništa prodati samo zato što lijepo izgleda." "Ja sam krojač." "Pa ćeš biti krojač u Gradačcu. I ovdje ljudi nose hlače." Autobus je stao pred klupu i vrata su se otvorila. Za volanom je sjedio Hamdo. Pogledao je Jasmira u košulji, pa djevojku u čizmama, pa kaput. "Investitore, ideš li?" "Ne ide", rekla je Medina i ogrnula Jasmira kaputom.

Mehmedalija mjesec dana nije progovorio sa zetom, a onda je došao u njegovu malu radnju u glavnoj ulici, ispod kule, da mu skrati nogavice, i cjenkao se kao da kupuje šljivik. Kaput iz Beča i danas visi u izlogu, s rukavima konačno zašivenim, i s kartonom na kojem Medininim rukopisom piše: Nije na prodaju, čeka vlasnika. Kad ga u čaršiji pitaju čime se bavi zet, Mehmedalija kaže da je investitor. "U konac", doda, "i to domaći."