Duet za alt i bariton

Alt je u horu glas koji niko ne čuje dok ga ne nestane. Desanka je to voljela. Jedanaest godina stajala je u drugom redu altova amaterskog hora Javor, utorkom i četvrtkom u sali mjesne zajednice na Laušu, između jedne bivše knjigovotkinje i jedne frizerke, i niko je nikad nije pogledao duže nego što treba. Trideset pet godina predavala je matematiku u osnovnoj školi i nagledala se dovoljno lica koja čekaju da ona nešto kaže. U horu je bila jedna od dvanaest. To joj je odgovaralo.

U septembru je dirigentica Milica, djevojka od dvadeset devet godina s olovkom uvijek zataknutom iza uha, objavila program za pedeseti rođendan hora, u decembru, u Banskom dvoru. Na kraju programa bio je duet Dvije obale, koji je osnivač hora Mitar napisao za sebe i svoju ženu i koji niko nije pjevao od devedesete. Za alt je Milica izabrala Desanku. Desanka je rekla da ne pjeva solo, da nikad nije pjevala sama i da je prestara da počne. Milica je rekla da ona ima jedini alt u horu koji ne podrhtava i da se od toga ne može pobjeći. Za bariton je izabrala Radovana.

Radovan Šipka došao je u hor tog istog septembra i za tri sedmice svi su ga znali. Bio je penzionisani mašinovođa, krupan, sijed, u džemperima koje je, kako je sam govorio, pleo neko ko ga nije volio, i imao je glas koji je izlazio iz njega kao voz iz tunela. Smijao se glasno, kasnio na probe po deset minuta i svaki put se izvinjavao svima, jednom po jednom. Desanka ga do tada nije ni pozdravljala. Sad su stajali jedno pored drugog, pred klavirom, sa istim notama u rukama.

Prva proba bila je teška. On je pjevao preglasno, ona pretiho, a Milica je spustila ruke i rekla: "Vi ste dvije obale, a ne obala i poplava." Radovan se tome smijao do kraja probe. Pokazalo se i da ne zna čitati note. Svoj dio naučio je napamet, sa starog snimka koji je Milica postavila na internet, slušajući ga u autu na putu do Gradiške i nazad. Desanka je note čitala kao što je nekad čitala zadatke s table, i brojala je takt usnama, bez glasa, kao da je opet na času.

Najteži je bio posljednji takt. Na kraju pjesme dva glasa nađu se na istom tonu i drže ga zajedno, dugo, dok dirigentica ne spusti ruke. Desanka je svaki put prestajala prva. Ne mnogo, za pola otkucaja, ali dovoljno da se u sali čuje kako bariton ostaje sam. "Desanka, sačekajte ga", govorila je Milica. Desanka je klimala glavom i sljedeći put opet prestajala ranije. Trideset pet godina zvono u školi govorilo joj je kad je kraj, i ona je uvijek znala prije zvona. "Vi biste i iz voza iskočili prije stanice", rekao je Radovan, i nije zvučalo kao prigovor.

Poslije proba počeli su zajedno silaziti prema Vrbasu, jer je on parkirao kod mosta, a ona je odatle hvatala autobus za Borik. Kesteni su padali po trotoaru, a on ih je usput skupljao u džep, za unuku koja živi u Kanadi i koju je vidio dvaput. Pričao je o prugama, o noćima na liniji za Doboj i o ženi koja je otišla davno i nije se vraćala. Ona je pričala o Slavku. Slavko je bio dobar čovjek i uvijek je dolazio na stanicu četrdeset minuta ranije, pa su svako putovanje počinjali čekajući. Umro je prije šest godina, mirno, jedne nedjelje poslije ručka, kao da je i to završio na vrijeme.

U novembru je u sali na Laušu puklo grijanje, a do koncerta je ostalo pet sedmica. Milica je rekla da duet mora vježbati gdje god može. Desanka je, na svoje iznenađenje, rekla da ima pijanino. Stajao je u dnevnoj sobi u Boriku od kćerkinog djetinjstva, raštiman za pola tona, prekriven heklanim miljeima i fotografijama. Radovan je prvi put došao u utorak u šest, tačno u šest, s kesom banjalučkih ćevapa iz Gospodske, i rekao da je to prvi put u životu da nije zakasnio. Desanka je skuhala kafu i sklonila fotografije s pijanina.

Probe u stanu bile su drukčije. Komšinica odozdo lupala je metlom u plafon svaki put kad bi Radovan krenuo na visoki ton, pa je on naučio pjevati tiše. Desanka je, da bi ga čula preko pijanina, naučila pjevati glasnije. U sredini su se našli negdje oko druge sedmice. Jedne večeri nazvala je kćerka Sonja iz Beča, preko videa, i ugledala iza majčinog ramena čovjeka u zelenom džemperu kako jede ćevap. "Mama, ko je to?" "Bariton", rekla je Desanka. Sonja se smijala toliko da je morala spustiti telefon. "Mama ima bariton", čulo se kako govori nekome u Beču.

Posljednji takt i dalje nije išao. Desanka je znala gdje je greška i nije mogla ništa. Kad bi došla do kraja, nešto u njoj reklo bi dosta, i dah bi sam izašao. Radovan je ostajao na tonu sam i onda se smijao, sve tiše kako su sedmice prolazile. Krajem novembra, na vratima, dok je oblačio jaknu, rekao joj je da u nedjelju ide autom do Krupe na Vrbasu, da vidi mlinice prije nego što padne snijeg, i da bi mu bilo drago kad bi ona. "Ne", rekla je Desanka, prije nego što je završio rečenicu.

Radovan je klimnuo glavom, poželio joj laku noć i otišao niz stepenice ne paleći svjetlo. Desanka je ostala iza vrata, s rukom na kvaki, i slušala kako se njegovi koraci gube negdje na prvom spratu. Tek tada je shvatila šta je uradila. Opet je završila prva. Nije čak ni čula šta je sve htio reći, da li je bilo još nešto poslije onog kad bi ona. Te noći dugo nije spavala. Slušala je stari snimak Dvije obale s telefona, Mitra i njegovu ženu iz sedamdeset osme, i na kraju, u posljednjem taktu, čula je kako žena drži ton i kad je muž već ostao bez daha, samo malo, da on ne bude sam.

Sljedeće dvije sedmice Radovan je dolazio na vrijeme, pjevao tačno i odlazio odmah. Kestene više nije skupljao, jer ih nije ni bilo. Milica je na generalnoj probi rekla da je sve na mjestu i da joj se ipak nešto ne sviđa, a da ne zna šta. Desanka je znala. Šutjela je i brojala takt usnama.

Koncert je bio sedamnaestog decembra. Pred Banskim dvorom padao je mokar snijeg, a sala je bila puna: unuci, zetovi, bivše kolege, penzioneri iz cijele Krajine u kaputima koje nisu skidali. Sonja je gledala prenos iz Beča. Hor je otpjevao sve po redu, a duet je ostao za kraj. Kad su Desanka i Radovan izašli naprijed, sami, ispred jedanaest altova i trideset ostalih glasova, ona je osjetila kako joj se ruke hlade. Onda je Milica podigla ruke, pijanista je odsvirao uvod, i Radovan je zapjevao tiho, onako kako je naučio zbog komšinice odozdo.

Pjevali su dobro. Ne savršeno, ali dobro, onako kako pjevaju ljudi koji su se pet sedmica slušali preko raštimanog pijanina. Onda je došao posljednji takt. Desanka je stala na ton zajedno s njim i osjetila trenutak u kojem je uvijek puštala, onaj kad nešto u njoj kaže dosta. Ovaj put nije pustila. Držala je ton dok je on držao svoj, i onda još malo, kad je on već ostao bez daha. Sala je bila potpuno tiha. Milica je spustila ruke tek kad je Desanka prestala, i tek tada je neko u prvom redu prvi zapljeskao.

Na garderobi joj je pridržao kaput. "Desanka", rekao je, ne gledajući je, "pitat ću vas još jednom, pa ako opet kažete ne, više neću. U nedjelju idem do Krupe. Snijeg je, ali mlinice rade i zimi, kažu. Imam lance za gume, termos i ćebe za zadnje sjedište, i mogli bismo, ako hoćete, usput pjevati, samo nas dvoje, bez Milice i bez komšinice odozdo, onoliko glasno koliko nam se pjeva." Zastao je, navikao da ga ona tu prekine. Desanka je polako zakopčavala kaput, dugme po dugme, i pustila ga da kaže sve do kraja. Tek onda je rekla da.