Dvadeset godina vodim malu autobusnu stanicu u Ševarlijama, nedaleko od Doboja, i znam svaki polazak napamet. Šest ujutro za Banju Luku, sedam i petnaest za Tuzlu, u podne ono što kasni, a sve što dolazi poslije osam navečer je nepredviđeno. Imam dva stola, jednu peć, jedan aparat za kafu koji vrijedi koliko i cijela stanica i kćer Eldinu. Do prošle jeseni.

Sa devetnaest godina Eldina je vodila knjigu polazaka bolje od mene. Znala je koji vozač voli kafu s dva šećera, koji se ljuti kad mu neko pita za kašnjenje, a koji ostavlja po pet maraka za sladoled djeci što čekaju. Ljudi su dolazili ranije da bi sjeli kod nje. Jedne novembarske večeri stao je autobus iz Zenice sa pokvarenim retrovizorom, i s njega je sišao mladić u sivoj jakni, Ensar, tehničar za laboratorijsku opremu iz Tuzle. Trebalo je čekati sat vremena na zamjenski autobus. Ostao je dva dana.

Nisam bio slijep. Vidio sam kako je gleda i kako gleda kroz prozor kad ne misli da ga neko posmatra. Rekao sam joj da putnici dolaze i odlaze, a stanica ostaje. Ona je rekla da stanica ostaje zato što ima nekoga ko je čuva. Nisam znao šta da odgovorim, pa sam otišao do peći i ložio je iako nije bilo potrebe.

Jedne srijede ujutro krevet joj je bio uredno namješten, a na stolu uz aparat za kafu ležala je cedulja: "Tata, idem u Tuzlu. Bit ću dobro. Nemoj me tražiti prije nego što ti se javim." Pročitao sam to četrdeset puta. U kasno prijepodne ukucao sam u dnevnik jedan jedini upis, naizgled običan: "Upravnik odsutan." Kupio sam kartu za prvi autobus do Tuzle. Nisam zvao policiju ni budio komšije. Sjeo sam na klupu u čekaonici i čekao ga, kao da će se ona iz njega vratiti.

Znam da se to ne radi. Odrasla žena ima pravo da ode. Ali dva mjeseca nisam čuo ni glas, ni poruku, a svaki put kad bi telefon zazvonio, ruke su mi se tresle kao da držim kamen. U Tuzli sam prvo otišao u laboratoriju gdje je Ensar radio i dočekao me čovjek koji je rekao da je Ensar dao otkaz u decembru. Odavde nisam znao dalje. Dvije sedmice sam spavao u hotelu kod autobusne stanice, jer mi je to bila jedina zgrada u kojoj sam se osjećao kao kod kuće, i svako jutro obilazio vozače. Pitao sam svakoga za mladića u sivoj jakni i za djevojku s mojim očima. Jedan stariji vozač, Gojko, pogledao me i rekao: "Pitaj na pijaci kod ribnjaka. Tamo je neka djevojka što pravi pite."

Nisam vjerovao u to. Eldina nije znala praviti ni palačinke. Ipak sam otišao. Pijaca je mirisala na mokru zemlju i sir, a između tezgi s krompirom i tezge s lončarskom robom stajao je mali drveni kiosk s plavim krovom, na kojem je pisalo "Pite kod Ensara". Ispred njega bio je red od desetak ljudi, a iza pulta Eldina, s brašnom do lakta i kosom u maramici, smijala se nečemu što joj je rekla starica u redu. Pored nje stajala je stara vaga za sir, a ona je svaku pitu pažljivo vagala, kao da je neko ocjenjuje.

Stajao sam iza stuba i gledao je dugo, valjda petnaest minuta. Pokušavao sam se sjetiti kad sam je zadnji put vidio da se tako smije. Nisam se sjetio. Mislio sam da ću doći i naći je u suzama, u nekoj sobi, ostavljenu, i da ću je odvesti kući kao nešto što je spašeno. A stajala je tamo kao žena koja je sama sebi namjestila sto.

Ensar je izašao iz zadnjih vrata s kutijom brašna. Prvi me primijetio, spustio je kutiju i preduhitrio me: "Gospodine Husiću, nisam vam smio ništa reći, ona nije htjela da vas povrijedi." Eldina se okrenula. Ruke su joj ostale u zraku, pune brašna. Nije trčala, nije vikala. Samo je rekla "Tata" onako kako je govorila kad sam je učio voziti bicikl.

Sjeli smo na dvije plastične stolice iza kioska. Donijela mi je pitu sa sirom i spanaćem, kafu koju je napravila na malom aparatu, nedovoljno jaku za moj ukus, i nisam rekao ništa o kafi. Rekla mi je da je htjela napisati više, ali da ju je bilo strah da ću doći prije nego što dokaže da zna sama. Ensar je ostavio posao jer je želio otvoriti nešto vlastito. Ona je bila ta koja je predložila pite, jer sam ja, kaže, uvijek donosio kući pite sa stanice kad su mi bili teški dani. Nisam znao da je to zapamtila. Ensar je stajao pored nas, nespretan, i priznao da je prvih sedmica prao sudove po kafanama jer im pita nije polazila za rukom.

Zadržao sam se tri dana u Tuzli. Jeo sam pite, spavao u njihovom stanu na kauču i gledao ih kako se svađaju oko cijene sira, što je, tvrdim, najbolji znak da se dvoje ljudi razumije. Treće večeri ispratila me na stanicu. Rekla je da dolazi kod mene za Bajram, a ja sam rekao da ću joj ostaviti šolju na polici. Autobus je bio u sedam i petnaest. Ona je mahala sve dok nisam zamakao iza ugla, i ja sam znao da, ako nastavim gledati, neću nikad otići.

U Ševarlijama je pao snijeg. Peć je bila hladna, a dnevnik otvoren na istoj stranici sa upisom "Upravnik odsutan". Sjeo sam, zagrijao ruke o aparat za kafu i ispod te rečenice napisao novu: "Upravnik prisutan." Zatim sam na zid pored polazaka okačio novi red vožnje, onaj za Tuzlu, i podvukao sedam i petnaest. Ako bude kasnio, sačekat ću.