Policajac Zulfikar Zeljković prelazio je pijacu u Tuzli u zimskoj jakni, iako je septembarsko sunce već grijalo asfalt. Jakna je bila nova, dobio ju je od uprave, i nosio ju je kao ordenje. Iza tezgi s paprikom začuo se vrisak, a gomila se razmakla kao voda ispred čamca.

U sredini je stajao Uglješa Ušanović, trgovac s tezge s mobilnim telefonima, i držao uvis kažiprst s kapljicom krvi. Kraj njegovih nogu sjedio je mali bijeli pas, dlake kao pamuk, i mirno ga posmatrao. "Ugrizao me", vikao je Uglješa. "Hoću ga ukloniti, gospodine policajče, i hoću zapisnik."

Zulfikar je izvadio blok. "Čiji je pas?" Niko nije odgovorio. "Onda je ničiji", rekao je strogo. "Pas bez gazde na pijaci u dane sajma prijetnja je javnom redu. Zvat ću komunalce da ga odvedu." Pas je zijevnuo. Zulfikar je raskopčao jaknu do pola. Bilo mu je vruće.

"Lijep pas", javio se Zekerijah s tezge s lukom. "Nalik je onom kod direktora Komunalnog. Vidio sam ga u njegovom autu." Zulfikar je prestao pisati i zakopčao jaknu do grla. "Zašto to niste rekli odmah", rekao je tiho, pa se okrenuo Uglješi. "A vi, građanine, šta ste radili sa prstom? Pas dobre krvi ne grize bez razloga. Sigurno ste ga dražili."

"Samo sam ga htio pomilovati", rekao je Uglješa. "Pomilovati!" Zulfikar je podigao glas. "Vi biste i direktorovog psa pomilovali, je li? Znam ja vas, sve hoćete dirati. Ja ću vas naučiti redu na ovoj pijaci."

"Čekajte", rekao je Zekerijah, "možda sam se prevario. Direktorov je veći." Zulfikar je raskopčao jaknu do kraja. "Dakle, ipak lutalica. Pa kažem ja da ne izgleda kao dobar soj. Sav je prljav, vidi mu se na dlaci. Uglješo, imate pravo, a ja ću vas zaštititi." Uglješa je uzdahnuo, a pas je počeo lizati vlastitu šapu.

Tada je iz gomile istupila žena s kesom krompira. "Nije lutalica. Taj pas je došao s bratom direktora Vejzovića, iz Sarajeva, koji je za vikend ovdje. Moja komšinica ga je jutros pustila iz dvorišta." Zulfikar je zakopčao jaknu do brade. "Brat direktora", rekao je. "Pa to je gost našeg grada. A vi, Uglješo, pas je prvi put u Tuzli, a vi mu prst pod zube. Stid vas bilo. Kakvu štetu vi tražite? Zalijepite flaster i ne pravite od toga slučaj."

Baš tada se na rubu pijace zaustavio crni auto i iz njega je izašao Vehid Vejzović lično, sa naočalama na čelu. Zulfikar mu je prišao brzim korakom i salutirao. "Direktore, ovo je vaš pas, zar ne? Ovaj čovjek ga je napao, ali ja sam situaciju držao pod kontrolom."

Vehid je pogledao psa, pa policajca. "Nikad ga nisam vidio. Moj brat je ovdje prošle godine bio, ali pas mu je crn, a ovo je neki Pomeranac." Zulfikar je raskopčao jaknu. "Dakle, ničiji. Uglješo, vi ste bili u pravu cijelo vrijeme." "Ali ako hoćete", nastavio je Vehid, "mogu ga ja uzeti. Sin mi već dvije godine traži psa."

Zulfikar je zakopčao jaknu do brade. "Naravno, direktore. Takav pas bi se vama svidio. Vidi se odmah, ima karakter." Vehid je uzeo psa pod ruku i otišao prema autu. Uglješa je stajao sa prstom u ustima. Gomila se razišla.

Ostao je samo Zulfikar, nasred pijace, na vrućini. Termometar na zidu apoteke pokazivao je dvadeset osam. "Hladno je danas", rekao je nikome posebno, i dodatno zategnuo rajsferšlus.