U Jajcu su o Božidaru Lončaru govorili tiho i uvijek isto: da je otjerao tri pomoćnika u jednoj zimi, da ne odgovara na pozdrav i da u kamenoj kući iznad mlinova na Plivi živi zato što ga nigdje drugdje ne bi podnijeli. Albina Pitić, dvadeset četiri godine, nikada ga nije vidjela. Znala je samo da joj je otac zbog njega posljednjih sedam noći spavao u stolici.
Alija je, naime, u decembru zastao s kombijem na putu prema Šipovu, kad je mećava zatvorila prolaz. Jedino svjetlo na brdu dolazilo je iz te kuće. Niko mu nije otvorio, pa je razbio prozor na ostavi, ušao i cijelu noć držao vatru u peći. Ložio je hrastovim daskama koje su stajale složene uza zid. Ujutro je saznao da su to daske osušene osam godina, namijenjene novom kolu stare mlinice. Božidar je izračunao štetu na tri hiljade maraka, na papiru, bez ijedne psovke. Alija, stolar kojem su ruke otkazale zbog upale zgloba, nije imao ni trećinu toga.
"Ja ću raditi", rekla je Albina za večerom. "Ti ne možeš ni držati kašiku." Otac je ćutao sve do jutra, a onda je rekao samo: "Ako ti kaže nešto ružno, vrati se kući istog trenutka."
Božidar ju je dočekao na vratima, visok i sijed, s ožiljkom od lakta do prstiju na desnoj ruci. Pogledao je njene čizme, pa ruksak, pa autobus koji se već okretao. "Dolaziš umjesto njega." "Dolazim zbog duga", rekla je. Dao joj je spisak: izmjeriti i označiti sve preostale daske, očistiti ležišta osovine, ne ulaziti u radionicu poslije osam. Nije rekao dobrodošla. Nije rekao ništa.
Prve dvije sedmice razgovarali su samo o drvetu. Albina je naučila razlikovati hrast s Vlašića od onog iz doline, a on je prestao kontrolisati njene brojeve. Treće sedmice primijetila je da se vreće brašna u hodniku svake srijede smanjuju. Pratila ga je jedne noći do sela ispod brda i vidjela kako ostavlja po jednu na pragove starih žena, pokuca i bez riječi ode prije nego što se u kući upali svjetlo. Pogledala je njegov ožiljak drugim očima.
"Zašto dopuštate da ljudi govore ono što govore?" pitala ga je sutradan. Nije podigao glavu s osovine. "Ko ode pitati, taj već zna. A ko ne pita, njega ne trebam." "A ja?" "Ti si pitala." Prvi put ga je vidjela kako se smiješi, kratko, kao da se plaši da će mu neko to zapamtiti.
U februaru, kad je prva voda pošla s Vlašića, Božidar je pozvao Albinu u radionicu poslije osam. Na stolu je ležao papir s njenim očevim potpisom. Pocijepao ga je na dva dijela. "Kolo se vrti. Dug je plaćen, rekao bih odavno." "To nije istina", rekla je ona. "Nije", priznao je, "ali ja računam." Rekao joj je da može ići kući, da njen otac čeka, da ne mora ostati zbog papira. Albina je stajala dugo, s dlanovima na hrastu. Izašla je bez ijedne riječi.
Kod kuće je sjedila uz Alijinu kafu i nije znala šta joj nedostaje. Otac ju je posmatrao tri dana, a četvrtog rekao: "Kolo ne vrti sebe." U aprilu je ušla u prvi jutarnji autobus, s grančicom cvjetajuće dunje u rukavu. Božidar je stajao na kapiji kao da je tu cijelu zimu čekao, i ne bi priznao da jeste. "Imaš li još šta mjeriti?" pitala je. "Ima", rekao je. "Cijelo proljeće."