Dušica je plakala tiho, u kupatilu pored kuhinje, s otvorenom slavinom, i Jelica to možda ne bi ni čula da te subote nije ostala kod kuće zbog migrene. Kuća Topalovića na Starčevici bila je tiha i inače. Profesor Budimir Topalović volio je tišinu, kao što je volio uštirkane košulje i ručak u dva, i dvadeset pet godina mu je sve to bilo obezbijeđeno. Jelica je imala pedeset dvije godine, doktorat iz hemije koji je stajao uramljen u ostavi i sina u Beču, koji se javljao nedjeljom. Tih deset dana Budimir je provodio u Novom Sadu, na konferenciji o etici javnih funkcija, gdje je imao uvodno izlaganje. Jelica je pokucala na vrata kupatila. Voda je prestala teći, a plač nije.
Djevojka je sjedila na podu, naslonjena na kadu, bijela u licu. Imala je dvadeset godina, došla je prije godinu dana iz jednog sela kod Kneževa, kuhala, prala, peglala profesorove košulje, a noću, uz Jeličine stare udžbenike, učila za prijemni na farmaciji. Jelica je rodila jedno dijete i nije joj trebalo mnogo da shvati. Sjela je na rub kade. "Koji mjesec?" pitala je. Dušica je zatvorila oči. Rekla je da će do ponedjeljka otići, da će se vratiti kući i da je moli samo jedno: da ništa ne pita.
Jelica nije pitala. Skuhala je čaj od nane, smjestila djevojku u krevet u maloj sobi iza kuhinje i navukla joj zavjese. Kad se vratila u kuhinju da ugasi šporet, na stolu je ostao Dušičin telefon. Ekran je zasvijetlio. Poruka je bila od kontakta koji je djevojka sačuvala pod imenom Profesor. "Ne govori ništa Jelici. Sve ću srediti kad se vratim, naći ću ti posao u Beogradu. Obriši ovo." Jelica je pročitala poruku dvaput. Drugi put polako, kao što se čita recept na kojem nešto ne valja. Onda je ugasila šporet.
Prvo što je osjetila bila je ljutnja na djevojku, tako čista da ju je skoro mogla dodirnuti. Popela se u radnu sobu, sjela za Budimirov sto i na laptopu počela pisati. Platiti joj mjesec unaprijed. Kupiti kartu za autobus do Kneževa. Napisati preporuku, kratku, bez riječi koje bi se mogle pogrešno razumjeti. Mislila je na djevojčine ruke na svojim šerpama, na njen smijeh za večerom kad bi profesor pričao o studentima, na svoj jastuk, koji je ta djevojka svako jutro tresla kroz prozor. U mojoj kući, mislila je. Pod mojim krovom. Spisak je bio gotov za deset minuta.
Noću nije spavala. Ležala je pod upaljenom lampom i, kao nekad u laboratoriji, sabirala i oduzimala. Dušica: dvadeset godina, prvi posao, prvi put u gradu, majka koja u selu prodaje mlijeko. Budimir: pedeset sedam godina, profesor čije se ime piše u novinama, koji je djevojku pitao kako ide učenje i jednom joj donio knjigu iz hemije s posvetom. Jelica se sjetila sebe s dvadeset četiri, asistentice na Tehnološkom fakultetu, i mladog docenta Topalovića koji ju je slušao kao da je svaka njena riječ važna. Sjetila se kako se to slušanje završilo i šta je ona poslije toga ostavila. Ljutnja nije postala manja. Samo je promijenila adresu.
Ujutro je zatekla Dušicu kako pakuje torbu, onu istu s kojom je došla. Jelica je sjela na njen krevet. "Ne ideš u Kneževo", rekla je. Djevojka se ponovo rasplakala i rekla da nije htjela, da gospođa mora vjerovati da nije htjela. "Znam ko je htio", rekla je Jelica. Pitala je šta joj je obećao. Posao u Beogradu, rekla je Dušica, daleko, i da niko nikad ne mora znati. I novac. "Neće ti on ništa naći", rekla je Jelica. "Ja hoću." Uzela je torbu iz djevojčinih ruku i spustila je na pod.
Prijateljica s fakulteta, Stanojka, već je deset godina bila direktorica gimnazije u Bijeljini i svakog septembra zvala Jelicu da dođe predavati hemiju, jer hemičara nema, a ona još pamti formule bolje od svih. Jelica ju je nazvala u osam ujutro. "Još ti treba hemičar?" Stanojka je šutjela tri sekunde, a onda rekla da se stan iznad njene sestre baš oslobodio. Jelica je podigla novac s vlastitog računa, na kojem je dvadeset godina držala nasljedstvo od majke i nikad ga nije dirala. Zajednički račun nije taknula. Do podne su dva kofera, kutija s udžbenicima i Dušičina torba bili u njenom starom fiatu.
Prije nego što je otišla, očistila je kuću bolje nego ikad, jer je tako bila odgojena. Ispraznila je frižider. Prošla je još jednom kroz sobe. U spavaćoj je sa zida skinula samo jednu fotografiju, onu na kojoj je imala dvadeset četiri godine i laboratorijski mantil, i stavila je u torbu. Na kuhinjski sto, tačno na mjesto gdje je Budimir svako jutro čitao novine, ostavila je svoje ključeve od kuće, Dušičinu keceljicu složenu na četiri, odštampanu poruku s djevojčinog telefona i list papira na kojem je pisalo: "Budimire, Dušica je sa mnom. Ne traži nju preko mene, a ni mene preko nje. Ručak nije spremljen. R." Izašla je i povukla vrata za sobom.
Budimir se vratio u petak uveče, s kutijom čokolada za Jelicu i svilenom maramom u džepu kaputa, za koju još nije bio odlučio kome će je dati. Kuća je bila mračna. Nije mirisalo na ručak. Pozvao je Jelicu, pa Dušicu, i čuo kako mu se glas vraća s praznih zidova. Na kuhinjskom stolu našao je ključeve, keceljicu i svoje riječi, odštampane na Jeličinom printeru, koje su sad izgledale kao da ih je napisao neko drugi. Jeličin telefon bio je isključen. Dušičin broj više nije postojao. U frižideru su bili senf i flaša mineralne vode. Sjeo je za sto u kaputu. Bila je to tišina kakvu je oduvijek tražio.
Sljedećih sedmica radio je ono što rade ljudi kojima se nikad ništa nije desilo. Nazvao je sina u Beču, a sin je rekao samo: "Tata, nemoj mene u to", i spustio slušalicu. Nazvao je Jeličinu sestru, koja mu je rekla da je Jelica živa i zdrava i da mu je to dovoljno. Kolegama je govorio da je žena kod sina. Kuhao je jaja i jeo ih iz šerpe. Košulje je nosio u hemijsku čistionicu u Gospodskoj ulici, gdje su ga prepoznali s televizije i pitali za zdravlje gospođe. U utorak je gostovao u jednoj emisiji o moralu u javnom životu i govorio dobro, kao i uvijek.
U Bijeljini, u stanu na drugom spratu blizu gradskog parka, Jelica je ponovo ušla u hemiju kao u staru kuću u kojoj se namještaj nije pomjerao. Ujutro je predavala trećim razredima, a popodne, za kuhinjskim stolom, Dušici. Tablicu elemenata zalijepila je na frižider. Djevojka je učila uporno, s rukom na stomaku koji je rastao, i jednom joj je rekla da s njom nikad niko nije učio, ni u školi ni kod kuće. Stanojka je donosila kolače i nikad ništa nije pitala. U februaru je Dušica prvi put tačno riješila zadatak iz organske hemije koji je Jelica nekad davala studentima, i Jelica je otišla u kupatilo da je djevojka ne vidi kako plače. Komšinica sa sprata zvala ih je majka i kći. Nijedna je nije ispravila.
Pronašao ih je u martu, preko spiska novih nastavnika na stranici gimnazije. Padala je kiša, Semberija je bila ravna i siva, i dok se peo stepenicama, kroz vrata je čuo dva ženska glasa. "Natrijum", govorila je Jelica. "Jedanaest", odgovarala je Dušica. "Magnezijum." "Dvanaest." Pozvonio je. Jelica je otvorila i nije se pomakla s praga. Iza nje, za kuhinjskim stolom, sjedila je Dušica, teška, s udžbenikom ispred sebe, i nije ustala.
"Došao sam da vas vodim kući", rekao je Budimir. "Obje." Zastao je. "Mislim, da razgovaramo." Jelica ga je gledala kao čovjeka koji je zalutao na pogrešan sprat. "Dušica u junu ima prijemni", rekla je. "Učimo." Dušica je podigla pogled s knjige. "Dobar dan, profesore", rekla je, onako kako se kaže nepoznatom čovjeku u hodniku fakulteta. Jelica je zatvorila vrata. Budimir je ostao na stepeništu, s mokrim kišobranom u ruci, i kroz vrata čuo kako Jelica kaže "Aluminijum", a Dušica, bez zastajkivanja: "Trinaest."