Pedeset slajdova, po jedan za svaku godinu: tako sam to zamislila u martu, i tako sam i napravila. Veselin je pedesetu punio dvanaestog oktobra, u subotu, i za tu subotu sam rezervisala salu u restoranu na Trgu slobode, za osamdeset osoba, s pršutom, sirom iz mijeha i janjetinom ispod sača. Prezentaciju sam slagala noću, za kuhinjskim stolom, na starom laptopu koji je Milijana ostavila kad je otišla na studij u Beograd. Prva četrdeset četiri slajda bila su ono što svi očekuju na takvim proslavama. Beba u kolijevci na Ljubomiru. Prvi bicikl na Trgu slobode, ispod platana. Vojska. Naše vjenčanje. Milijanino krštenje. Otvaranje Auto-škole Gluhović, s vrpcom koju sam ja kupila i ja prerezala, jer se on tog jutra posvađao s majstorom. Posljednjih šest slajdova bilo je samo za njega.
Saznala sam slučajno, kao što se valjda uvijek saznaje. Zimus je Veselinu pukao ekran na telefonu i on je na Milijaninom tabletu otvorio svoj Viber, da pošalje osiguranju slike ogrebanog auta. Poslije se nije sjetio odjaviti. Tablet je stajao na polici pored knjiga s receptima, i jedne večeri u martu, dok sam tražila recept za uštipke, zasvijetlio je. "Jesi li joj rekao da je seminar u Banjoj Luci? Ponesi onu plavu košulju, lijepa ti je." Poruka je bila od Aleksandre, instruktorice u njegovoj školi, žene od trideset četiri godine koja je kandidatima u ulici kod Arslanagića mosta objašnjavala paralelno parkiranje. Pročitala sam cijeli razgovor. Trajao je deset mjeseci. Seminar u Banjoj Luci bio je u Herceg Novom, i na fotografiji sa šetališta Veselin je nosio plavu košulju koju sam mu ja ispeglala.
Nisam rekla ništa. Knjigovođa sam dvadeset dvije godine i znam da se račun ne zatvara dok ne stignu svi papiri. Napravila sam četrdeset jedan snimak ekrana, poslala ih sebi na mejl i izbrisala trag. Nastavila sam peglati njegove košulje, i onu plavu. Subotom sam išla na pijacu ispod platana, kupovala smokve i med od iste žene iz Popova polja i pitala je za unuke. Kad je Veselin u maju otišao na seminar u Doboj, poželjela sam mu sretan put. Kad je u julu otišao na sajam u Novi Sad, spakovala sam mu sendviče. Za volanom nisam sjedila nikad, za dvadeset pet godina braka: žena vlasnika auto-škole, govorio je, ne mora voziti, nju se vozi. Bratu je preko telefona rekao da sam ove godine nekako mirnija i da je to sigurno zbog godina.
Plan je bio jednostavan. Poslije slajda s otvaranjem škole dolazi četrdeset peti: "Mart. Seminar u Banjoj Luci." Ispod naslova fotografija sa šetališta u Herceg Novom, na klupi ispod palme. Onda plava košulja, pa poruka u kojoj me zove "ona", pa račun iz hotela, pa njihov zajednički plan za Novi Sad. Na pedesetom slajdu, preko torte koju sam naručila u slastičarni u Starom gradu, pisalo bi: "Sretan rođendan, Vesko. Aleksandra ti je spremila poklon. Ja sam ti spremila kofer." Aleksandru sam pozvala lično. Njeno ime sam svojom rukom napisala na kartici za sto broj sedam, s ostalim instruktorima. Te noći sam prvi put od marta prespavala do jutra.
Fotografije iz djetinjstva morala sam tražiti od svekrve. Cvijeta živi sama na Ljubomiru, u kući s kamenim zidom oko avlije, ima sedamdeset osam godina i oči koje vide više nego što bi čovjek htio. Iznijela je kutiju od cipela punu slika, skuhala kafu i sjela do mene. Uz svaku je imala priču: ovdje Vesko ima tri godine i boji se koze, ovdje je pao s trešnje i nije plakao da ga otac ne bi vidio. Onda je izvukla jednu i spustila je na sto licem nadolje. "Ovu nemoj stavljati." Okrenula sam je. Bio je to njen pokojni muž Vidoje, mlad, na nekoj igranci, a pored njega žena u svijetloj haljini koja nije bila Cvijeta.
"Svi su znali", rekla je i otpila kafu. "Ja sam saznala zadnja, a znala sam najduže. Na jednoj svadbi kod Bileće, pred pola sela, polila sam joj tu haljinu crnim vinom. Mislila sam da će se on stidjeti. Vidoje je umro prije dvadeset godina i nju više niko ne pamti. A mene i danas, kad uđem u prodavnicu, neko pokaže: eno one Cvijete što je polila." Gledala me je dugo, preko šoljice. Aleksandru nije spomenula. Rekla je samo: "Vesko je sin svog oca, Radmila. Ti uradi kako hoćeš. Samo pazi da ti ne ostane ime po njegovom grijehu." Na rastanku mi je u torbu stavila teglu ajvara i sliku na kojoj se Vesko boji koze.
Noć prije proslave sjedila sam u kuhinji do tri. Prvu prezentaciju nisam izbrisala. Prebacila sam je na mali USB, umotala ga u zlatni papir i vezala crvenom trakom, kao poklon. Onda sam napravila drugu. Prva četrdeset četiri slajda ostala su ista. Posljednjih šest slagala sam polako, kao kad se slaže završni račun, a na kraju sam sve pustila od početka, bez zvuka, da vidim kako izgleda. Veselin je spavao u sobi preko puta i hrkao kao i uvijek, mirno, kao čovjek kojem niko nikad nije uzeo volan iz ruku.
Subota je bila topla, kako zna biti u Trebinju u oktobru, kad platani već bacaju lišće po trgu, a ljudi još sjede napolju u košuljama. Došli su svi: Veselinov brat iz Herceg Novog, kumovi, komšije, ljudi iz općine, instruktori za sedmim stolom, i Aleksandra u zelenoj haljini, koja se smijala malo glasnije nego što je trebalo. Cvijetu je dovezao komšija s Ljubomira i ona je sjela u ćošak, s torbom u krilu. Milijana je stigla autobusom iz Beograda i dugo grlila oca, kao djevojčica. Veselin je održao govor. Zahvalio je kumovima, bratu, svojim instruktorima, "koji su mi kao porodica", i na kraju "svojoj Radi, koja sve trpi". Svi su se nasmijali. Konobar Milovan je spustio platno i dao mi daljinski.
Ustala sam, uzela mikrofon i rekla: "Pedeset godina, pedeset slika." Svjetla su se prigušila. Prve slike prošle su kako sam znala da će proći. Koza je izazvala smijeh, vojnička fotografija aplauz, vjenčanje uzdahe sa stolova za kojima su sjedile žene. Ja nisam gledala platno. Gledala sam sedmi sto. Aleksandra je pila vino i kucala nešto ispod stolnjaka, a Veselinu je u džepu svaki put zujao telefon. Na slajdu s otvaranjem škole neko je viknuo "Živio šef!" i instruktori su lupali dlanovima po stolu. Onda je došao četrdeset peti.
Na bijeloj pozadini pisalo je crnim slovima: "Mart. Veselin na seminaru u Banjoj Luci." Ispod je bila moja fotografija iz kancelarije jedne auto-škole u Bileći, s potvrdom o upisu u ruci. Sala je ušutjela, pa se nasmijala. Sljedeći: "Maj. Veselin na seminaru u Doboju." Ja za volanom crvenog auta sa znakom škole na krovu, a pored mene moj instruktor iz Bileće, gospodin od šezdeset godina, s rukom na ručnoj kočnici. Sljedeći: "Juli. Veselin na sajmu u Novom Sadu." Ja s vozačkom dozvolom podignutom do brade, kao medaljom. Žene su zapljeskale. Neko je doviknuo: "Gledaj je, krišom, kod konkurencije!" Instruktori su se smijali najglasnije. Svi osim jedne.
Četrdeset osmi: "August. Veselin na službenom putu." Ja i Milijana u Herceg Novom, na šetalištu, na klupi ispod palme, s dva sladoleda. Gosti su vidjeli more i majku s kćerkom. Veselin je vidio klupu. Četrdeset deveti: "Septembar. Veselin na seminaru." Mali sivi polovni auto, s registracijom na moje ime. Na pedesetom slajdu bila je torta iz slastičarne u Starom gradu i preko nje jedna rečenica: "Sretan rođendan, Vesko. Od ponedjeljka vozim sama." Sala je zapljeskala. Mislili su da govorim o dozvoli. Brat mu je zviždao kroz prste. Za sedmim stolom Aleksandra je ustala i otišla prema toaletu, a Veselin je sjedio s čašom u ruci i gledao me kako me nije gledao dvadeset pet godina, kao nekoga koga tek treba upoznati.
Kad su se svjetla upalila, prva je zapljeskala Cvijeta, iz svog ćoška, polako, s torbom u krilu. Ništa nije rekla, samo je klimnula glavom prema meni, onako kako se na Ljubomiru pozdravlja preko ograde. Milijana me zagrlila i šapnula: "Mama, pa ti si luda", i smijala se do suza. Ona tada još ništa nije znala. Rekla sam joj iste noći, u autu.
Poslije ponoći, kad su gosti otišli i Milovan skupljao čaše, dala sam Veselinu zlatni paketić s crvenom trakom. "Ovo je onaj drugi", rekla sam. "Isto pedeset slajdova. Pogledaj ga sam, kod kuće. Ja tamo više ne spavam." Okretao je paketić u rukama i pitao otkad znam. Rekla sam: od uštipaka. Nije razumio, a ja mu nisam objasnila. Pitao je ko još zna. "Zasad niko", rekla sam. "Ti biraš kome ćeš pokazati." Ključ od garsonjere uz Trebišnjicu nosila sam u džepu sakoa od augusta.
Moj sivi auto čekao je na parkingu iza restorana. Milijana je sjela do mene, vezala pojas i gledala me kao da prvi put vidi majku za volanom, što je i bila istina. Vozila sam polako uz rijeku, ispod platana, do zgrade s balkonima okrenutim prema vodi. Ispred ulaza bilo je jedno jedino slobodno mjesto, između kombija i kontejnera. Paralelno parkiranje mi nikad nije išlo. Milijana je brojala pokušaje naglas. Uspjela sam iz trećeg, i niko nam nije trubio.