Prva nedjelja u mjesecu

Na oglas sam se javila zbog plate i zbog planine. Pisalo je: instruktorica njemačkog i engleskog za djevojčicu od jedanaest godina, stanovanje osigurano, kuća iznad Travnika. Imala sam dvadeset sedam godina, diplomu germanistike iz Sarajeva, dvije godine zamjena po školama u Lašvanskoj dolini i sobu kod majke u Vitezu, u kojoj se nije moglo ni zaplakati a da se ne čuje. Kuća je stajala na zavoju puta prema Vlašiću, kamena, na tri sprata, s pogledom na tvrđavu. U njoj me je u novembru dočekala domaćica Bahra, s pitom i pitanjem znam li voziti po snijegu.

Djevojčica se zvala Nika i njemački je govorila kao maternji, jer je svako ljeto provodila kod bake u Grazu. Bila je pametna, mršava i toliko pristojna da mi je to bilo sumnjivo. Prve sedmice rekla mi je da joj je mama u Grazu, onako kako djeca kažu da je neko na poslu, i promijenila temu. Bahra mi je u kuhinji rekla da o tome ne pitam. Zaključila sam ono što bi zaključila svaka žena iz Viteza: razvod, ružan, i žena koja se vratila svojima. Nije mi palo na pamet da pitam kakva je to vrsta odlaska.

Njenog oca upoznala sam tek treće sedmice, na putu, po mraku. Vraćala sam se pješice iz grada kad je crni terenac proklizao na zaleđenom zavoju i zadnjim točkovima sletio u jarak. Vozač je izašao psujući, šepao je na jednu nogu i rekao mi da produžim. Nisam produžila. Držala sam mu lampu dok je pod točak stavljao granje i gurala kad je rekao da guram. Tek pred kapijom shvatio je ko sam. "Vi ste ta profesorica", rekao je. "Mislio sam da ste starija." "A ja sam mislila da ste ljubazniji", rekla sam.

Zvonimir je imao četrdeset pet godina, fabriku namještaja u Turbetu i naviku da za večerom šuti. Poslije večere, međutim, počeo me je zvati u radnu sobu. Pitao me je šta čitam, šta mislim o njegovoj kćerki, zašto nisam udata, i slušao odgovore kao da ih provjerava. Smijao se kad bih mu odbrusila. Rekao je da ga u Travniku svi slušaju i da sam ja jedina koja mu proturječi besplatno. Svake prve nedjelje u mjesecu odlazio je prije zore i vraćao se kasno, bez riječi, i te večeri nikoga nije zvao.

Na trećem spratu bila je jedna soba koju Bahra nije otvarala ni kad je brisala prašinu po cijeloj kući. Jednom sam, tražeći Nikin rječnik, zatekla vrata otključana. Unutra je bio ormar sa ženskim kaputima, sto s nekoliko knjiga na njemačkom i bijeli džemper složen na jastuku, kao da će neko svaki čas doći po njega. Nika je stala iza mene i sasvim mirno rekla da je to mamina soba i da tata ne voli kad je neko u njoj. Zatvorila sam vrata. Te večeri Zvonimir me nije zvao u radnu sobu, a ja sam mislila da je to zbog mene.

U proljeće je subotom počela dolaziti kćerka jednog sarajevskog investitora, visoka žena u bijelom kaputu, koja je Niku zvala malena, a mene gospođice. U Travniku se pričalo da je to riješena stvar. Ja sam s Nikom sjedila nad nepravilnim glagolima i učila sebe da me se to ne tiče. Nije mi uspijevalo. Jedne subote sam, prvi put otkako sam došla, rano otišla u svoju sobu i zaključala vrata, iako niko nije pokušao ući.

U junu, jedne večeri poslije oluje, našao me je u bašti pod starim orahom. Rekao je da investitorova kćerka više neće dolaziti i da mu je to bilo najlakše što je ikad nekome saopćio. Onda je rekao da želi mene. Ne za Niku, nego za sebe. Pitala sam ga za njegov brak, jer sam morala pitati. Gledao je u orah dok je odgovarao. "Moj brak se završio prije devet godina, jedne noći na autoputu kod Zenice", rekao je. "Od tada sam sam." Mislila sam da govori o svađi i razvodu. Rekla sam da. Te noći, u drugoj oluji, grom je udario u orah i rascijepio ga nadvoje. Bahra je ujutro dugo stajala ispod njega i ništa nije rekla.

Vjenčanje smo zakazali za septembar, u općini, bez muzike i s dvoje svjedoka. U augustu je pred kapiju stao auto s austrijskim tablicama. Iz njega je izašao visok, plav čovjek i sa Zvonimirom dvadeset minuta razgovarao na njemačkom, preko ograde, tiho i ljutito. Stajala sam na prozoru i razabrala samo jednu riječ: Schwester, sestra. Zvonimir mi je poslije rekao da je to poslovni partner iz Graza kojem kasni isporuka. Povjerovala sam, jer sam htjela.

Matičarka je u sali općine pročitala naša imena, i taman kad je pitala Zvonimira pristaje li, otvorila su se vrata. Ušao je onaj plavi čovjek, a s njim advokat iz Zenice s fasciklom pod rukom. Advokat se vrlo pristojno izvinio matičarki i rekao da je mladoženja već oženjen. Vjenčao se u Grazu prije šesnaest godina s Brigitom Haas, taj brak nikad nije upisan u Bosni, i zato ovdašnji papiri kažu da je slobodan. Brigita živi u domu za njegu u Grazu. Plavi čovjek je nešto rekao na njemačkom, gledajući mene, a ne njega. Razumjela sam ga. "Moja sestra je živa."

Zvonimir ništa nije poricao. Sjeo je na stolicu za svjedoke, izvadio telefon i pokazao mi fotografiju: žena u bijelom džemperu, u fotelji pored prozora, gleda negdje pored kamere. One noći kod Zenice ona je vozila. Od tada nikoga ne prepoznaje, ni njega ni Niku. Svake prve nedjelje u mjesecu vozio je šest sati do Graza, sjedio dva sata pored nje i vozio šest sati nazad. Razvod nije tražio jer nije mogao potpisati da ostavlja ženu koja ne zna ni svoje ime. Meni nije rekao, objasnio je, jer je htio bar jedan život koji nije hodnik doma za njegu.

Te noći molio me je da ostanem. Bez papira, bez općine, kako ja hoću. Niko u Travniku ne mora znati, rekao je, a ako mora, neka zna. Stajali smo u kuhinji, Bahra je otišla kući, Nika je spavala. Rekla sam mu da ga volim i da baš zato ne mogu biti druga žena čovjeka koji svakog mjeseca vozi šest sati do prve. Rekao je da je to okrutno. Rekla sam da znam. Nije me zaustavljao. To mi je kasnije bilo najteže oprostiti.

U pet ujutro spustila sam se pješice do autobuske stanice, s istim koferom s kojim sam došla. Prsten sam ostavila na kuhinjskom stolu, ispod Bahrine šolje, jer je ona uvijek prva dolazila. Prvi autobus za Sarajevo krenuo je u šest i deset. Kad je izlazio iz grada, okrenula sam se i vidjela da u kući gore na zavoju gori svjetlo samo u radnoj sobi.

Sada predajem njemački u jednoj sarajevskoj gimnaziji. Nika mi piše, na njemačkom, jer kaže da tako pravi manje grešaka. Prošle zime poslala mi je fotografiju iz Graza: ona i otac sjede s obje strane žene u bijelom džemperu, koja gleda negdje pored kamere. Na poleđini je pisalo samo Mama, Papa und ich. Držim je u ladici, licem prema dolje, i izvadim je svake prve nedjelje u mjesecu, oko podne, kad znam da on upravo prolazi pored Maribora.