Dvadeset maraka u papirnoj čaši

"Dvadeset hiljada", rekao je pukovnik u penziji Hodović. "Na računu. Ne u planovima, ne u idejama, ne u nečijim obećanjima. Kad vidim dvadeset hiljada, razgovarat ćemo o prstenu." Sjedio je u svojoj fotelji na Koševskom brdu, ispod vitrine sa značkama i medaljama, i gledao Alema kao što se gleda regrut koji je na smotru došao u papučama. Iman je iz kuhinje donijela kafu i spustila je pred oca bez zvuka, kako se to u toj kući naučilo. Alem je rekao da je to pošteno. Pukovnik je rekao da on drugačije i ne zna.

Alem je imao dvadeset devet godina, lijep osmijeh, mnogo prijatelja i nijedan posao koji je trajao duže od jedne sezone. Prodavao je osiguranja, vodio turiste po Baščaršiji, radio u agenciji za iznajmljivanje stanova i tri mjeseca nudio solarne panele ljudima koji su ga rado častili kafom i ništa nisu kupili. Svi su ga voljeli. Niko ga nije plaćao. Kad je izašao od pukovnika, u novčaniku je imao jednu novčanicu od dvadeset maraka, koja je morala potrajati do petka: za tramvaj, hljeb i jednu kafu s Iman.

Iman je predavala bosanski jezik u osnovnoj školi na Breki i ispravljala zadaće zelenom olovkom, jer crvena, govorila je, plaši djecu. "Tata nije zao", govorila je. "Tata je samo pukovnik." Rekla je da će čekati. Alem je znao da hoće, i baš mu je zato bilo teško. Do dvadeset hiljada maraka, ako se računa njegovim tempom, trebalo mu je, prema pukovnikovoj procjeni, otprilike sedamdeset godina.

Te večeri sjedili su na klupi u bašti Zemaljskog muzeja, dok su čuvari već zveckali ključevima. Iman mu je na telefonu pokazala svoj štedni račun: tri hiljade i četiristo maraka, skupljanih od prve plate. "Ovo je početak", rekla je. Alem joj je vratio telefon i zatvorio joj prste preko njega. Pukovnik je, podsjetio ju je, rekao na njegovom računu, a pukovnik ne voli kad mu neko tumači naređenja. Iman je rekla da je on najtvrdoglaviji siromah u Sarajevu. Alem je rekao da mu je to jedina imovina i da je ne misli prodati.

Sutradan je otišao do Jakše, prijatelja iz srednje škole, koji je imao foto studio u potkrovlju jedne stare zgrade iza Katedrale. Jakša je spremao izložbu portreta pod nazivom Lica čaršije i za nju je, kako je govorio, tražio lica koja su nešto preživjela. Kad je Alem ušao, pod reflektorom je na drvenoj stolici sjedio starac. Imao je kaput poderan na laktovima, kapu izblijedjelu od sunca, u ruci papirnu čašu s nekoliko kovanica i lice koje je Jakša snimao već treći sat.

"Ne miči se, dido", rekao je Jakša. "Još malo svjetla s lijeve strane." Alem je sjeo na kutiju s kablovima i gledao. Starčeve cipele bile su pocijepane na prstima, a jedna vezica zamijenjena kanapom. Ruke su mu mirno ležale na koljenima, kao ruke čovjeka koji je navikao čekati. Dok je Jakša mijenjao objektiv, Alem ga je tiho pitao koliko plaća modela. "Trideset maraka za cijelo popodne", rekao je Jakša. "I burek." Alemu se to učinilo strašno malo za čovjeka koji tri sata ne smije ni nos počešati.

Onda je Jakši zazvonio telefon, iz galerije, i on je sišao u dvorište da bolje čuje. Alem i starac ostali su sami. Starac ga je pogledao ispod kape i pitao čime se bavi. "Ja sam milioner bez miliona", rekao je Alem. "Imam sve osim novca." Starac se nasmijao, tiho, kao čovjek koji se ne smije često. Alem je izvadio novčanik, izvukao svoju jedinu dvadesetu i spustio je u papirnu čašu. "Nije puno", rekao je, "ali vama treba više nego meni." Starac je dugo gledao novčanicu, pa njega. "Hvala ti, sine", rekao je. "Ovo ću zapamtiti."

Kući na Vratnik išao je pješice, jer za tramvaj više nije imao. Padala je aprilska kiša, a uz Kovače je bilo tako strmo da je dva puta zastao. Kiša mu je ušla u cipele, a on je ipak zviždao cijelim putem i nije znao zašto. Te večeri Iman je platila kafu, a on joj je rekao da je zaboravio novčanik, i to je bila jedina laž koju joj je ikad rekao.

Kasnije je svratio do Jakše, u malu kafanu ispod studija. Jakša se smijao tako da je morao spustiti čašu. "Ti si dao dvadeset maraka Abdurahmanu Tabakoviću?" Alem nije znao ko je Abdurahman Tabaković. Jakša mu je objasnio: čovjek je četrdeset godina u Švicarskoj pravio dijelove za satove, imao tri fabrike i najveću privatnu zbirku starih sarajevskih fotografija na svijetu. Bio je Jakšin najbolji kupac. Za izložbu je sam tražio da ga snimi kao prosjaka. "Kaže da je to jedina uloga koju u životu nije probao."

Alem je spustio čelo na sto. "Dao sam milioneru novac za tramvaj", rekao je. "Mislit će da sam budala." Jakša je rekao da najbolje tek dolazi: kad je Alem otišao, starac je pitao za njega. Sve. Ko je, šta radi, zašto je tako veseo čovjek tako slabo obučen. "I ti si mu rekao?" "Sve", rekao je Jakša. "Za Iman, za pukovnika, za dvadeset hiljada. Šta sam mu trebao reći? Lijepo je pitao." Alem je rekao da mu se mora otići izviniti. Jakša je rekao da starac uskoro leti nazad za Ženevu i da mu, koliko ga on poznaje, izvinjenje ne treba. Alem je naručio još jednu kafu, a Jakša ju je platio.

Ujutro je neko pokucao na vrata Alemove sobe. Pred vratima je stajao mladić u tamnom odijelu, s kovertom u ruci, a iza njega, na stepenicama, gazdarica s prekrštenim rukama. "Gospodin Tabaković vam šalje ovo", rekao je mladić i otišao prije nego što je Alem stigao išta pitati. Alem je mislio da mu starac vraća dvadesetu. U koverti je bila bijela kartica, ispisana nalivperom: "Za prsten. Vraćam dvadesetu, s kamatom. Starac iz papirne čaše." Dok ju je čitao drugi put, telefon mu je zavibrirao. Aplikacija banke javljala je uplatu od dvadeset hiljada maraka. Alem je sjeo na stepenice, pored gazdarice, i dugo nije ništa rekao.

Pukovnik nije pitao odakle novac. Uzeo je Alemov telefon, stavio naočale, pogledao ekran, skinuo naočale i ponovo ih stavio. Onda je vratio telefon i rekao da je juni dobar mjesec za svadbu, jer nije ni prevruće ni previše kiše. Iman se u kuhinji smijala tako da se čulo do hodnika. Alem je htio objasniti, ali mu ona nije dala. "Poslije", šapnula je. "Prvo neka se navikne na brojku."

Sutradan su Alem i Iman otišli u hotel na Bistriku, gdje je starac bio odsjeo, da mu zahvale. Recepcionarka je rekla da je gospodin Tabaković jutros otputovao za Ženevu i da je za Alema ostavio poruku. Na hotelskom papiru, istim nalivperom, pisalo je: "Ne zahvaljuj. Pozovi me na svadbu. Doći ću obučen onako kako me poznaješ." Iman je pitala šta to znači. Alem joj je rekao da će vidjeti, a da pukovniku zasad ne treba ništa govoriti.

Svadba je bila u junu, u restoranu kod Vrela Bosne, pod velikim platanima. Jakša je bio kum i snimao je sve osim sebe. Pukovnik je stajao na ulazu u svom najboljem odijelu, s malom značkom na reveru, i dočekivao goste kao da prima raport. Svakom je stezao ruku i govorio broj stola. Gostiju je bilo devedeset, pola od njih pukovnikovi bivši kolege, koji su sjedili uspravno i jeli kao da ih neko ocjenjuje.

Oko osam, kad je muzika već svirala, na stazi od parkinga pojavio se starac. Na sebi je imao isti kaput poderan na laktovima, istu kapu, a u ruci najlonsku kesu. Pukovnik mu je prišao prije nego što je stigao do vrata. Spustio mu je u ruku deset maraka i tiho, uljudno, rekao da je ovo privatno slavlje. Starac je pogledao desetku i ozbiljno klimnuo glavom. "Hvala vam, pukovniče", rekao je. "Vi ste drugi čovjek u ovom gradu koji mi je ove godine dao novac. Onaj prvi dao je više." I prošao je pored njega.

Alem je ustao od mladenačkog stola tako naglo da je oborio čašu. Zagrlio je starca pred svim gostima, a Iman mu je, ne pitajući ništa, privukla stolicu do svoje. Starac je iz najlonske kese izvadio malu uokvirenu fotografiju i spustio je pred mladence. Na njoj je bio on, pod Jakšinim reflektorom, s papirnom čašom u ruci, a u čaši se jasno vidjela jedna novčanica od dvadeset maraka.

Pukovnik je za to vrijeme pitao kuma ko je taj čovjek. Jakša mu je rekao. Pukovnik je dugo stajao kod ulaza s otvorenim novčanikom u ruci, kao da još nešto računa. Starac je u međuvremenu ustao, zataknuo pukovnikovu desetku harmonikašu za remen i naručio Eminu.