"U Mostaru nema pansiona bez komaraca i nema vlasnice bez računice", napisao je Silvio Rondić prošlog ljeta u svojoj kolumni Bez zvjezdica, i pola Kujundžiluka je to zapamtilo. Fahira je tu rečenicu isprintala i zalijepila na frižider u kuhinji pansiona Tri smokve, između računa za struju i rasporeda smjena. Pansion je bio kamena kuća sa šest soba iznad Kujundžiluka, s terasom ispod tri stare smokve s koje se vidio Stari most. Naslijedila ga je od oca prije dvije godine, a s pansionom i Redžepa, recepcionera koji je tu radio od svoje devetnaeste i znao kakvu kafu pije svaki stalni gost i koja cijev curi kad zapuše jugo. Otac joj je, posljednje sedmice u bolnici, rekao: "Redžep je pošten čovjek. Kad se budeš udavala, ne traži dalje." Fahira se tada nasmijala i ispravila mu infuziju.
Tog ljeta dvorila su je dvojica stalnih gostiju. Nurko Hasanbegović iz Stuttgarta imao je tri autopraonice, crni audi s njemačkim tablicama i mišljenje o svemu. Dolazio je svakog jula na mjesec dana i svaki put donosio nešto: parfem, zlatnu narukvicu, aparat za kafu za terasu, "da ne gledam kako se mučite s džezvom". Behaudin Kreho bio je doktor nauka s privatnog univerziteta koji je radio u bivšem salonu namještaja. Na vizitkarti je imao tri titule, a u novčaniku obično ništa. Sobu je plaćao kasno, ali je nudio zaštitu. "Ja poznajem ljude u kantonu. Jedan moj telefon i nikad vam više neće poslati inspekciju." Fahira je poklone primala ljubazno, zaštitu još ljubaznije, a obojici je naplaćivala punu cijenu.
Onda je u rezervacijama osvanulo ime Silvio Rondić, soba četiri, tri noći. Redžep je pročitao ime dvaput i otišao po Fahiru. Kritičar je stigao u podne, po vrućini od koje se mekšao asfalt na Bulevaru. Bio je mršav, uredan, s laptopom u platnenoj torbi, i na recepciji je rekao Redžepu da mu doručak nosi on, a ne gospođa. "Žene u ugostiteljstvu glume ljubaznost", objasnio je, "a ja ne plaćam glumu. Ženama inače ne vjerujem ni kad kažu koliko je sati." Redžep je to prenio od riječi do riječi. Fahira je slušala naslonjena na šank, s krpom preko ramena. "Za tri noći", rekla je, "napisat će mi pjesmu." "Nemoj se igrati, Fahira", rekao je Redžep. "Nije to igra. To je marketing."
Prve večeri na terasi bilo je svađe, ali ne Fahirine. Nurko i doktor Kreho prepirali su se ko ima više prava na vlasnicu: onaj koji daje ili onaj koji štiti. Nurko je mahao ključem od audija, doktor svojom vizitkartom. Silvio ih je slušao iz ugla, pio mineralnu i na kraju rekao: "Gospodo, vi se svađate oko žene kao oko parking mjesta. A obojica ćete ostati i bez mjesta i bez žene." Obojica su se okrenula prema njemu i, prvi put tog ljeta, složila oko nečega: da je kritičar nepodnošljiv. Fahira je sve čula kroz kuhinjski prozor i bila je zadovoljna. Zajednički neprijatelj njenih udvarača bio je dobar početak.
Sljedećeg jutra Redžep je, kako je gost tražio, odnio doručak u sobu četiri. Na poslužavniku je, pored jaja i kafe, stajala i mala činija japraka kojeg nije bilo na meniju. "Gospođa kaže da ste rekli kako ne volite glumu", rekao je Redžep, "a ovo se ne može odglumiti. Zavijala ga je sinoć, po očevom receptu." Silvio je pojeo jedan japrak, pa drugi, pa cijelu činiju, i do podneva nije napisao nijednu rečenicu. Navečer je sišao na terasu. Fahira mu nije prišla. Sjedila je nad računima i pustila ga da progovori prvi.
Kad je progovorio, dala mu je za pravo. Rekla je da se ni ona nikad neće udati, da su muškarci kao gosti: dođu, žale se na klimu i odu, a ti poslije pereš peškire. Silvio nikad nije čuo ženu da govori njegovim rečenicama. Pričali su do ponoći, dok je dolje Neretva šumila preko kamenja, a s mosta su se još čuli turisti koji su čekali da neko skoči. Trećeg dana produžio je boravak na sedam noći. Četvrtog dana pitao je Redžepa kakvo cvijeće Fahira voli. Redžep je slagao peškire i rekao da ne zna, iako je znao: bijele ruže, ali nikad iz cvjećare, samo iz tuđih bašti.
Nurko i doktor su primijetili. Nurko je sljedećeg jutra na sto ostavio kutijicu s prstenom, a doktor je ponudio da Fahiru upiše kao počasnu članicu svoje akademije. Silvio je počeo silaziti na doručak u ispeglanoj košulji i gledati ih obojicu onako kako je nekad gledao prljave čaršafe. Redžep je sve to pratio s recepcije. Jedne večeri, dok su zatvarali kasu, rekao je Fahiri da više ne zna gdje prestaje njen marketing. "Ja znam tačno", rekla je ona. "Ne znaš", rekao je on. "Ti nikad ne znaš kad si nekome zakucala ekser preduboko."
Šestog dana Silvio je shvatio šta mu se događa i uplašio se, kao čovjek koji je cijeli život pisao o tuđim greškama. Spakovao je kofer u osam ujutro i sišao da preda ključ. Fahira je bila na stepenicama, s kantom za zalijevanje. Kad ga je vidjela s koferom, sjela je na kamenu stepenicu, stavila ruku na čelo i rekla tiho: "Vrućina." Redžep je donio vodu. Silvio je ispustio kofer, kleknuo pored nje i držao je za ruku kao da će mu pobjeći. "Ne idem nigdje", rekao je. "Fahira, ja nikad u životu nisam", počeo je, i nije završio. Ona je otpila vode i rekla da joj je bolje. Redžep je uzeo kantu i otišao zalijevati smokve, i zalijevao ih je dok voda nije potekla niz stepenice.
Tog popodneva na portalu je izašla Silvijeva kritika. Pet zvjezdica, prvi put otkad postoji kolumna Bez zvjezdica. O sobama je napisao dvije rečenice, o japraku cijeli pasus, a o vlasnici tri, od kojih je jedna glasila da je ona razlog zbog kojeg je prestao vjerovati vlastitim tekstovima. Do večeri je to pročitalo pola Mostara. Nurko je tražio nazad svoj aparat za kafu. Doktor je rekao da će tužiti portal. Silvio je navečer na terasi, pred svim gostima, rekao Fahiri da mora birati, sada i ovdje. Onda je pogledao prema recepciji i dodao: "I neka ovaj prestane donositi vodu."
Fahira je ustala. Terasa je ušutjela, a s mosta se čuo samo jedan skakač kako broji do tri. "Imate pravo, gospodine Rondić", rekla je. "Moram birati. Udajem se." Prišla je recepciji i uzela Redžepa za ruku, onu u kojoj je držao poslužavnik, tako da su dvije čaše zazvečale. "Za Redžepa. Otac je to htio, a ja sam tek ove sedmice shvatila zašto. On je jedini u ovoj kući koji mi nikad ništa nije poklonio ni obećao, a sve mi je popravio." Redžep je spustio poslužavnik na pult. Dugo je šutio, pa rekao: "Pod jednim uslovom. Da više nema marketinga." "Nema", rekla je Fahira.
Nurko je prvi došao sebi i pitao može li bar doći na svadbu i hoće li im trebati aparat za kafu. Doktor Kreho ponudio se da bude svjedok, jer njegov potpis s tri titule na vjenčanom listu nešto znači. Fahira je obojici zahvalila i obojici rekla da im je račun na recepciji. Silvio nije rekao ništa. Popeo se u sobu četiri, sam snio kofer niz kamene stepenice, bez ičije pomoći, i otišao pješke prema autobuskoj stanici, po vrućini, s laptopom u platnenoj torbi.
Sutradan ujutro kritika na portalu bila je izmijenjena. Od pet zvjezdica ostale su četiri. Ispod je stajala nova rečenica, kraća od svih koje je Silvio Rondić ikad napisao: "Jednu je oduzeo recepcioner." Fahira ju je isprintala i zalijepila na frižider, preko one o komarcima. Redžep je rekao da nije lijepo likovati. Onda je otišao po ljepljivu traku, jer je jedan ćošak stalno padao.