Prvi put je pobjegla roditeljima, u Memiće, i to niko nije smatrao bijegom. Bilo je to sedam sedmica nakon svadbe, jednog utorka u julu, i Lejsa je s torbom preko ramena pola sata pješačila makadamom, ušla na očevu kapiju i rekla majci da više neće biti udata. Majka je pitala da li je Kadir grub prema njoj. Nije. Da li viče? Ne viče, rijetko i govori. Da li pije? Ne pije ni kafu poslije podne. "Pa šta je onda?", pitala je majka. Lejsa nije znala reći. Nije joj smetao Kadir. Smetalo joj je to što je sad žena: što je ujutro neko pita šta ćemo za ručak, što su na stolici pored kreveta njegove čarape, što kaže "naša kuća" i "naša krava" kao da je i ona došla s papirima. Sutradan ju je otac vratio traktorom, šutke, a Kadir ih je dočekao na kapiji i pomogao joj da siđe.
Kadir je imao trideset šest godina i dvanaest krava u Vukovijama, kuću s novom fasadom i staru majčinu kuću preko puta, praznu. Bio je udovac. Prva žena umrla mu je od bolesti pet godina ranije, i on dugo nije nikoga gledao, sve dok jedne subote na pijaci u Kalesiji nije čuo kako se djevojka za tezgom sa sirom smije nekom kupcu u brk. Oženio ju je za tri mjeseca. Ustajao je u pet, muzao, čekao kamion mljekare u šest, pa išao u maline, i navečer padao na kauč s rukama koje su mirisale na mlijeko i sijeno. Kad ga je Lejsa poslije povratka gledala preko stola, pitao je šta je pogriješio. "Ništa", rekla je. "To je najgore."
Drugi put joj je pomogao brat. Džemo je radio u skladištu građevinskog materijala u Tuzli, imao dvadeset četiri godine i polovni golf, i Kadirovu šutnju nikad nije volio. "Ako nećeš kod mame", rekao je, "ima jedna žena kod Kapije što izdaje sobe. Niko te tamo neće tražiti." U četvrtak, dok je Kadir bio na stočnoj pijaci u Kalesiji, Džemo je dovezao golf pred kuću. Lejsa je u torbu strpala dvije haljine, fen i novac koji joj je baka dala za svadbu, a na kuhinjskom stolu, ispod soljenke, ostavila papirić: "Nemoj me tražiti. Nije do tebe." Džemo je cijelim putem do Tuzle pjevušio, zadovoljan kao da su zajedno opljačkali banku.
Kadir je papirić našao u sumrak, poslije muže. Pročitao ga je dvaput, stavio u džep košulje i sjeo na stepenice. Sjetio se svoje majke. Kad je imao devet godina, majka je otišla svojoj braći u Srebrenik, a otac je sjeo u stari mercedes i sutradan je vratio. Živjela je s njima još trideset godina, kuhala, prala, odgajala djecu, i Kadir je nijednom više nije čuo da pjeva. Nije ni znao da je nekad pjevala dok mu to na dženazi nije rekla tetka. Sjedio je na stepenicama dok krave u štali nisu počele mukati za večernjom vodom. Onda je Džemi poslao poruku: "Reci joj da neću dolaziti po nju. Kad dođe, neka dođe sama. Krave su dobro."
Đurđa je imala sedamdeset godina, dvije sobe za izdavanje i balkon prema Kapiji, na kojem je pušila tanke cigarete i komentarisala prolaznike. Stan je bio na drugom spratu stare austrijske zgrade, i pod se u hodniku lagano nagnuo, kao i pola starog grada, jer Tuzla stoji na soli koja se godinama topi ispod nje. "Ne boj se", rekla je Đurđa kad je Lejsa zastala na pragu, "tone polako. Ja ovdje živim pedeset godina i još sam na suhom." Drugu sobu držao je Dalibor Šešlija, novinar s lokalnog radija, čovjek od trideset četiri godine koji je navečer čitao u kuhinji i pio čaj iz šolje s natpisom neke davne olimpijade. Lejsi je odmah ponudio da je provede gradom, jer novi ljudi u Tuzli, rekao je, uvijek prvo zalutaju na Korzu.
Prvih sedmica Lejsa je bila sretna na način koji nije umjela objasniti ni Đurđi. Niko je nije pitao šta će za ručak. Jela je burek na nogama, kod Kapije, i satima sjedila na klupi pored Panonskih jezera, gledajući djecu kako se pljuskaju u slanoj vodi. Javila se za posao u jednoj pekari, ali su tražili nekoga s iskustvom. Dalibor ju je vodio na Ilinčicu da vidi grad odozgo, objasnio joj zašto se zgrade u centru krive, i ona se smijala kako je i taj grad kao ona, stoji na nečemu što se polako topi. Pričala mu je o Memićima, o pijaci, o baki. Pričala mu je, ne primjećujući, i o Kadiru: kako svaku kravu zove imenom, kako joj je prve sedmice popravio vrata od kupatila jer se nisu zaključavala, kako šuti kad je umoran, a umoran je uvijek.
Dalibor je u trećoj sedmici shvatio da je voli, i otprilike u isto vrijeme da ona to ne vidi i neće vidjeti. Nije joj rekao ništa. Bio je čovjek koji je pročitao dovoljno romana da zna kako se takve stvari obično završavaju, i dovoljno pristojan da ne pokuša. Ponekad je, dok je ona pričala o malinama u Vukovijama, gledao njene ruke na stolu i mislio da bi je, kad bi ona jednom sama pružila ruku preko tog stola, prihvatio i ništa ne bi pitao. Ona je ruku pružala samo za šećer. Đurđa ih je gledala s balkona, puhala dim prema Kapiji i šutjela, što kod nje nije bilo obično.
U augustu Lejsi je počeo smetati miris kafe. Onda miris Đurđinih cigareta, pa miris bureka, i jednog jutra nije mogla ustati od mučnine. Đurđa je sjela na rub kreveta, pogledala je onako kako žene od sedamdeset gledaju djevojke od dvadeset jedne i rekla: "Dijete, ti nisi bolesna." Lejsa je otišla u apoteku na Korzu, kupila test i uradila ga u Đurđinom kupatilu, s vratima koja se nisu zaključavala. Sjela je na ivicu kade. Prvo što je osjetila nije bio strah. Bilo je to nešto toplo i veliko što se popelo od stomaka do grla i ostalo tamo, i u tom toplom, prvi put otkako je otišla, bio je Kadir. Ne brak, ne čarape, ne pitanje za ručak. Kadir kako ujutro stoji na vratima štale i doziva kravu Zekulu po imenu.
Daliboru je rekla te večeri, u kuhinji, dok je on sipao čaj. Da je trudna i da se vraća kući, sutra, prvim autobusom. Govorila je brzo i smijala se, i nije vidjela kako on spušta šolju na sto polako, kao da je od stakla. "Kući", ponovio je. "Kući", rekla je ona i pocrvenjela, kao da je tu riječ izgovorila prvi put. On joj je čestitao. Ujutro joj je nosio torbu do autobuske stanice, kupio joj vodu i kekse za put i stajao na peronu dok autobus nije izašao na cestu prema Kalesiji. Mahnuo je samo jednom. Ona je mahala dok ga nije izgubila iz vida, a onda je na njega zaboravila prije Živinica.
Od glavne ceste do Vukovija išla je pješke, s torbom preko ramena, istim makadamom kojim je prvi put bježala. Bilo je vrijeme večernje muže. Kadir je bio u štali, u gumenim čizmama, i nije čuo da je ušla. Gledala ga je s vrata kako ga nikad nije gledala: krupna leđa, ruke s kojih kaplje mlijeko, Zekula koja okreće glavu prema njoj prije njega. Onda se okrenuo i on. Nije pitao ništa. Spustio je kantu, obrisao ruke o pantalone i ostao stajati, kao da se boji da će je preplašiti ako krene.
Lejsa mu je prišla i rekla mu, u štali, pored Zekule, ono što je cijelim putem slagala u rečenice i što je na kraju izašlo kao jedna jedina. Kadir je dugo šutio. Onda ju je zagrlio, nespretno, pazeći da je ne isprlja, a ona se privila uz njega i prvi put nije mislila na to da je udata. Mislila je samo da on miriše na mlijeko i sijeno i da joj je to, odjednom, najdraži miris na svijetu.
Kad su izašli iz štale, već je pao mrak. Kadir je zastao na pragu kuće, okrenuo se prema njoj i pitao tiho, kao da pita nešto strašno: "Jesi li gladna?" Lejsa se nasmijala, onako kako se smijala za tezgom na pijaci u Kalesiji. "Jesam", rekla je. "Strašno. Šta ima za večeru?"