Svake subote na tuđoj svadbi

Na bosanskoj svadbi dvoje ljudi nikad ne sjedne: pjevačica i fotograf. Minela i Hamza upoznali su se u maju, u restoranu na Uni ispod Bihaća, tako što su jedno drugom stali na put. Ona je pjevala za prvi ples, on je klečao na podiju i tražio kadar u kojem su samo mladenci, rijeka i nebo. U svakom kadru, iza mladenkinog ramena, stajala je pjevačica u zelenoj haljini. Pred kraj pjesme Hamza joj je rukom pokazao da se pomjeri ulijevo. Minela je klimnula, nasmijala se i za sljedeću strofu stala još bliže.

U pauzi ju je našao kod šanka. "Mladenci mi plaćaju da ih snimim bez benda", rekao je. "Meni plaćaju da me čuju", rekla je ona, "a najbolje se čuje ono što se vidi." Pila je vodu s limunom i nije ga ni pogledala. Hamza je otišao uvjeren da je upoznao najuobraženiju ženu u Unsko-sanskom kantonu. Kod kuće u Travniku, dok je birao fotografije za album, zastao je na jednoj koju nije planirao: mladenci oštri u prvom planu, a iza njih, mutna i zelena, pjevačica zabačene glave, usred visokog tona. Tu fotografiju nije poslao mladencima.

Dvije sedmice kasnije, u sali na obali Neretve u Mostaru, zapeo je nogom za njen kabl i mikrofon joj je izletio iz ruke usred refrena. Bend je nastavio svirati, a Minela je podigla mikrofon s poda i rekla u njega: "Fotograf se uvijek prvi baci na podij, aplauz za fotografa!" Sala je zapljeskala. Hamza se, crven do ušiju, naklonio. Kasnije su shvatili da ih je oboje unajmila ista agencija, Bijeli veo iz Zenice, i da će se te sezone često viđati. U ponoć joj je donio čašu vode s limunom. Ona mu je zauzvrat rekla koju pjesmu bend svira kad mladenka treba zaplakati, da bude spreman.

U junu, u Brčkom, svadba je imala šesto gostiju i trajala do četiri ujutro. Muzičari i fotograf jedu posljednji, to je pravilo koje niko nije napisao, pa su Minela i Hamza u jedan iza ponoći sjedili u kuhinji restorana, između mašine za suđe i gajbi s praznim flašama, i jeli hladnu sarmu s istog tanjira, jer je kuharica rekla da čistih više nema. Tu su prvi put razgovarali bez buke. Ona je završila solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Sarajevu i nekad je htjela pjevati Puccinija. Samo tog mjeseca otpjevala je Kad ja pođoh na Bembašu četrnaest puta, i to joj, rekla je, nije bilo najgore što se moglo desiti.

Hamza je rekao da je studirao arhitekturu u Banjoj Luci i da nikad nije izgradio ništa osim albuma. Svadbe snima zbog novca, a za sebe, kad svi odu, snima prazne sale: stolice prevrnute na stolove, konfete u lokvi soka, balone koji se sami od sebe spuštaju. Ona je rekla da bi to voljela vidjeti. Onda je zaspala, sjedeći, s tanjirom na koljenima, dok je on pričao o jednoj sali u Doboju koja ujutro izgleda kao napuštena katedrala. Fotografisao ju je prije nego što je harmonikaš Šućro došao da je probudi za posljednji krug.

Ostatak ljeta prošao je po rasporedu. Slali su jedno drugom subote unaprijed, a subote su se poklapale sve češće, dijelom zato što je Hamza parovima koji su ga pitali za muziku uvijek preporučivao isti bend. Tešanj ispod tvrđave. Livno, gdje je u augustu padao grad veličine lješnika. Gradačac, Jajce, Gračanica, dvije svadbe u Sarajevu iste sedmice. Imali su dogovor koji nikad nisu izgovorili do kraja: on na svakoj svadbi napravi jednu fotografiju nje, a ona na svakoj svadbi otpjeva jednu pjesmu za njega, nenajavljenu, staru Eminu, bez obzira na to ko je šta naručio.

Izvan svadbe nisu se vidjeli nijednom. Nisu imali kad. Subotom su radili, nedjeljom spavali do podne, a radnim danima on je obrađivao fotografije u Travniku, ona je držala časove pjevanja djeci u Doboju. Hamza nije znao kako zvuči njen glas kad ne pjeva u mikrofon. Ona nije znala kako on izgleda bez fotoaparata oko vrata i bez crnog odijela koje je nosio na svaku svadbu, a kojem je, kako mu je rekla, vrijeme da ode u penziju prije njih dvoje. Jednog utorka u julu Hamza je sjeo u auto i krenuo prema Doboju, bez razloga koji bi mogao izgovoriti, i stigao do Žepča. Tamo je popio kafu na pumpi i vratio se, jer nije znao šta bi joj rekao u tišini, bez benda iza njenih leđa.

Krajem septembra, na svadbi u Zvorniku, Šućro je, štimajući harmoniku, rekao Hamzi ono što je Minela prešutjela. Potpisala je ugovor za zimsku sezonu u jednom hotelu u Tirolu, pjevat će svako veče turistima koji neće razumjeti nijednu riječ, i u ponedjeljak putuje. Ovo joj je posljednja svadba do proljeća. "Ti nisi znao?" pitao je Šućro i zastao s rukom na mijehu. "Pa ja sam mislio da vi dvoje", počeo je, i nije završio. Hamza je rekao da nije znao i otišao snimati mladoženjinu porodicu na stepeništu, gdje ga je čekalo dvanaest ljudi.

Te večeri radio je loše. Promašio je rezanje torte, pa ga je mladenkina majka ukorila pred svima. Dvaput je zaboravio skinuti poklopac s objektiva. Mladoženja ga je pitao je li dobro. Minela je cijelo veče bila na bini, a između nje i njega bilo je trista ljudi, kolo i dvije porodice koje su se nadmetale ko će više puta naručiti istu pjesmu. Nije bilo kuhinje ni tanjira sarme. U ponoć je shvatio da do nje može doći samo na jedan način, onaj kojim dolaze svi drugi.

Prošao je kroz kolo, popeo se na binu i zataknuo dvadeset maraka za stalak mikrofona, kako to rade gosti kad naručuju pjesmu. Bubnjar je od smijeha prestao svirati. "Fotograf plaća", rekao je Šućro u mikrofon. "Ovo se još nije desilo." Hamza je rekao samo: "Eminu." Minela ga je dugo gledala, a onda je dala znak bendu. Pjevala ju je sporije nego ijednom tog ljeta, gledajući ravno u njega, i gosti su se okretali da vide kome pjeva. Mladenkina tetka glasno je pitala je li to njen muž. Tu pjesmu Hamza nije fotografisao.

U pet ujutro, na parkingu iznad Drine, bend je u kombi tovario zvučnike. Hamza joj je dao kovertu. Unutra je bilo dvadeset šest fotografija, po jedna sa svake svadbe na kojoj su zajedno radili, a na poleđini svake grad i datum, ispisani njegovim sitnim slovima arhitekte. Bihać, Mostar, Brčko, Tešanj. Minela ih je listala pod svjetlom iz kombija. Na svakoj je pjevala. Na posljednjoj nije: spavala je na stolici u kuhinji u Brčkom, s tanjirom sarme na koljenima i otvorenim ustima. Šućro je namotavao kablove i pravio se da ne gleda.

"Ovo nije za album", rekla je. "Nije", rekao je Hamza. "To je za mene." Šućro je iz kombija viknuo da kreću. Minela je vratila fotografije u kovertu, sve osim jedne, one iz Bihaća, gdje je bila mutna i zelena iza tuđih leđa. Tu mu je stavila u džep crnog odijela. "Ovu mi vrati u maju", rekla je. "Prva svadba je osmog, u Visokom. Agencija te je već upisala." Onda je ušla u kombi, a Hamza je ostao na parkingu, u odijelu kojem je bilo vrijeme za penziju, s rukom na džepu.