Tunel do Orlovca

Tunel do Orlovca dug je sto dvadeset koraka i nema natpisa na ulazu, ali u selu svi znaju čiji je. Prvih devedeset koraka je grubo, puno tragova dlijeta, kao da je stijenu neko ispisao rukom. Ostatak su glatko izbušile mašine. Svaki vozač koji prođe kroz njega jednom kratko zatrubi, a malo ko se još sjeća ko je s tim počeo. Prije tunela, do Orlovca, posljednjeg sela na prenjskoj strani iznad Neretve, vodila je samo kozja staza preko Grede, kojom zimi nije prolazio niko osim poštara, i to kad je imao volje.

Šejla je imala dvadeset sedam godina i bila je najmlađa stanovnica Orlovca. Držala je trideset koza, pravila sir i subotom ga nosila na pijacu u Jablanicu, sat i po nizbrdo, dva sahata nazad. Njena majka Ziba imala je slabo srce. Kad joj je jedne februarske noći pozlilo, sanitet je stao tamo gdje je stao asfalt, a Šejla i dvojica komšija nosili su je preko Grede u ćebetu. Sutradan je Šejla sišla u općinu, sjela pred službenika koji joj je treći put pokazivao isti projekat i rekla, dovoljno glasno da se čuje u hodniku: "Udat ću se za onog ko dovede cestu do Orlovca." Službenik se nasmijao. Smijao se i hodnik.

Nije se smijao jedino Fahrudin Kolaković, koji je u tom hodniku čekao na red za jednu dozvolu. Bio je kamenorezac, imao je radionicu pored kamenoloma i rezao jablanički granit za spomenike i kuhinjske ploče. Šejlu je znao s pijace. Svake subote kupovao je kod nje komad sira koji mu nije trebao i govorio samo "dobro jutro" i "hvala". Kad je ona izašla, ušao je kod službenika i pitao koliko je stijene ostalo. Sto dvadeset koraka, rekli su mu, a novca nema do iduće godine, ili do one poslije. Fahrudin je rekao da će on probiti za cijenu materijala.

Počeo je u aprilu, s kompresorom, hidrauličnim čekićem i dvojicom momaka iz Jablanice. Momci su otišli poslije mjesec dana, kad je postalo jasno da plate neće biti. Fahrudin je ostao. Spavao je u kontejneru pod stijenom, bušio od svitanja do mraka, a kamen koji bi odvalio slagao je uz cestu u suhozid, uredno, kao da će ga neko pregledati. U podne je dolazila Šejla s termosom kafe i sirom zamotanim u krpu. Sjedila bi na kamenu dok on jede i gledala u Neretvu duboko dolje, zelenu kao staklo boce. Malo su pričali. Jednom je dlanom prešla preko tragova dlijeta, kao preko kore hljeba, i ništa nije rekla.

Navečer, kad bi ona otišla, Fahrudin je sitnim dlijetom klesao pored ulaza jedan profil: ženu s maramom zavezanom na potiljku i kozu koja joj gura glavu pod ruku. Kad ga je Šejla ugledala, smijala se i rekla da nimalo ne liči na nju i da je nos prevelik. Sutradan je ostala do mraka. Tog ljeta tunel je rastao po korak ili dva na dan, a starci iz Orlovca počeli su silaziti do kontejnera samo da vide dokle je stigao.

U julu je do stijene stigao i Husref Karadža, investitor iz Mostara, crnim terencem koji je dalje morao ostaviti. Gradio je stanove u Mostaru i apartmane na Blidinju, a sada je htio otkupiti zemlju iznad sela, odakle se vidi cijela dolina. Kad je ugledao Šejlu, htio je i nju. Donosio joj je cvijeće iz grada i nudio da joj majku vodi doktorima u Sarajevo. Šejla je cvijeće davala kozama, a majku je, kad je trebalo, vodila sama. Husref je obećavao da će njegove mašine probiti stijenu za mjesec dana, samo ako mu selo proda zemlju. "Već je probijaju", rekla mu je Šejla i pokazala prema kontejneru.

Krajem oktobra ostalo je još trideset koraka. Šejla cijelu sedmicu nije dolazila, a u kontejneru nije bilo signala da je nazove. Jednog popodneva pod stijenu je došao Husref i pružio Fahrudinu telefon. Na slici je bila Šejla, u dugoj svijetloj haljini, s buketom u ruci, pored mladića u odijelu, ispred jednog restorana na Buni. "Udala se u subotu", rekao je Husref. "Za mog rođaka. Mislio sam da je pošteno da znaš, majstore, da ne lomiš ruke uzalud." Fahrudin je dugo gledao sliku. Onda je vratio telefon i rekao hvala, onako kako je govorio na pijaci.

Te noći utovario je kompresor, zaključao kontejner i ostavio ključ pod kamenom. Ništa nije napisao. Deset dana kasnije radio je u Salzburgu, u firmi koja je oblagala fasade granitom, uzeo je austrijski broj, a stari više nije palio. Šejla se u međuvremenu vratila iz Mostara, kamo je jedne noći hitno otišla s majkom, gdje je sedam dana sjedila pored njenog kreveta poslije operacije i gdje je, između dvije bolničke posjete, bila djeveruša na sestričninoj svadbi. Zatekla je hladan kontejner i ključ pod kamenom. Husref joj je rekao da je majstor našao bolji posao, takvi su ti majstori. Fahrudinov broj bio je nedostupan.

Čekala je dvije zime. Svake večeri, kad bi pomuzla koze, silazila je do stijene i sjedila pored profila s maramom. Husrefu nije prodala zemlju i nije mu otvarala vrata. Iduće godine općina se postidjela pred novinama, koje su pisale kako je jedan kamenorezac uradio ono što država nije, i dovela mašine. Posljednjih trideset koraka probušili su za tri sedmice. Prvi autobus kroz tunel vozio je Zijo Musić iz Jablanice, krupan i veseo čovjek, koji je usred tunela zatrubio, onako, od sreće, i od tada je trubio svaki put.

Fahrudin je istinu saznao treće zime u Salzburgu, od jednog zemljaka iz Jablanice koji mu je u pauzi pokazao snimak na telefonu: autobus izlazi iz tunela, u Orlovcu ga čekaju djeca i koze. Ispod snimka neko je napisao da je tu cestu počeo jedan majstor zbog jedne djevojke. "Ona se udala", rekao je Fahrudin, "prije dvije godine, na Buni." Zemljak se nasmijao. "Na Buni se udavala njena sestrična. Šejla joj je bila djeveruša. Dvije godine je tebe čekala, to zna cijela Jablanica. Udala se tek prošlog proljeća, za Ziju šofera."

U julu je došao kući. Kroz tunel je vozio polako, preko svojih devedeset grubih koraka i trideset tuđih, glatkih. U Orlovcu je Šejla stajala pred kućom, sa sirom poredanim na stolu za ljude koji su sad dolazili autobusom. Bila je trudna. Dugo su se gledali preko stola, kao preko klanca. "Zašto nisi mene pitao?" rekla je. "Bio sam ponosan", rekao je on. "A ti?" "Ja sam čekala", rekla je. "Dvije zime. Onda je Zijo počeo trubiti u tunelu, svaki dan, i jednog dana sam ušla u autobus." Kupio je komad sira. Novac mu nije htjela uzeti.

Na izlasku iz sela zaustavio se pred tunelom. Profil s maramom bio je tu, a prevelik nos djeca su toliko puta dotakla da je postao gladak i sjajan, jedino glatko mjesto na njegovom dijelu stijene. Fahrudin ga je dotaknuo i on. Onda je sjeo u auto, ušao u tunel i negdje na sredini, kao svi, jednom kratko zatrubio.