Ničija njiva iznad Drine

Na zaravni iznad Drine, između kuća Ćosića i Pašića, ležala je njiva koju niko nije orao. Pripadala je Hilmi Ličini, koji je prije trideset godina otišao u Ameriku i nikad se nije javio, i za to vrijeme na njoj su izrasli šipak, kupine i dvije divlje kruške. Šaban Ćosić i Nurija Pašić orali su svaki svoju zemlju s jedne i druge strane, a kad bi zastali da zapale, gledali su se preko te divljine kao u ogledalu. Njihova djeca, Almin i Zerina, brala su u njoj jagode i pravila kuću od granja na gomili kamenja u sredini, koju su zvali tvrđava.

Jedne jeseni Šaban je plugom zahvatio jednu brazdu preko međe. Niko ništa nije rekao. Iduće jeseni Nurija je zahvatio dvije. Tako je išlo godinama, tiho i uredno, kao da su se dogovorili, i njiva se s obje strane sužavala, dok od nje nije ostao uzak pojas šipka i kamenja, s tvrđavom na sredini. Djeca su rasla. Kupine su se povlačile pred plugovima, a jagode su nestale prve.

Kad je Almin imao šesnaest godina, općina je objavila da će njivu bez vlasnika prodati na licitaciji. U sali pored mosta u Višegradu pojavio se i Rizo, harmonikaš koji je svirao po svadbama od Rogatice do Rudog i za kojeg se govorilo da je Hilmin unuk. On je to i rekao, glasno, ali nije imao nijedan papir, jer ga majka, koja ga je rodila daleko odavde, nikad nije prijavila. Ljudi su se nasmijali. Njivu je kupio Šaban. Već sutradan Nurija je rekao da je trokut uz njegovu stranu, koji godinama ore, odavno njegov, a Šaban je rekao da je kupio ono što piše u papirima, i ništa manje.

Tako je počela parnica. Trajala je devet godina. Bilo je advokata iz Foče i Sarajeva, geometara koji su dolazili s instrumentima i odlazili s parama, vještaka, žalbi i ročišta koja su se odgađala jer je sudija bio bolestan. Šaban je prodao krave, pa traktor, pa šumu iznad potoka. Žena mu je otišla sestri u Sarajevo i nije se vratila. Nurija je digao kredit na kuću i dva puta ga reprogramirao. Na kraju je Šaban držao kafić pored autobuske stanice u Višegradu, u kojem je češće sjedio sam nego s gostima, a Nurija je svaki dan silazio u grad, sjedio u kafiću preko puta i gledao u Šabanova vrata. Obojica su djeci zabranila da se pozdravljaju.

Almin je poslije srednje škole otišao u Sloveniju, na gradilišta. Zerina je ostala s ocem i šila u jednoj radionici u Višegradu, haljine za neki butik u Beču koji ih je prodavao kao da su iz Pariza. Osam godina nisu progovorili. Znali su jedno o drugom ono što se zna u malom mjestu: da je on zidao neki hotel na moru, da je ona otkazala zaručniku iz Goražda dvije sedmice pred svadbu. Kad bi on dolazio za Bajram, ona bi baš taj dan imala posla u radionici.

Prošlog juna Almin je došao jer je ocu trebao njegov potpis za posljednju žalbu. Prije nego što je sišao u grad, popeo se na zaravan. Od njive je ostalo samo kamenje u sredini, obraslo šipkom, a oko njega sve je bilo izorano do posljednjeg pedlja. Na kamenju je sjedila Zerina. Dugo su šutjeli. Onda je ona rekla: "Tvrđava je pala." Sjeo je pored nje. Nije znao šta se radi s rukama poslije osam godina, pa ih je stavio na koljena. Sunce je zalazilo iza brda preko Drine, ona mu je pričala o haljinama za Beč, on njoj o skelama i vjetru na desetom spratu, i oboma je bilo čudno koliko je sve to lako.

Tako ih je zatekao Nurija. Vidio ih je odozdo, s puta, i popeo se uz njivu brže nego što je mogao. Vikao je na Almina da je lopovski sin, a na Zerinu da sramoti majčin grob. Almin se nije pomjerio. Rekao je samo: "Čiko Nurija, sjednite, pozlit će vam." I pozlilo mu je, usred rečenice. Sjeo je na kamenje i nije mogao pomaknuti lijevu ruku. Almin ga je nosio do puta, a Zerina je zvala hitnu pomoć. U bolnici su rekli da je moždani udar, lakši, ali da sam više neće moći živjeti. Po njega je došla sestra iz Sarajeva. Kuću je zbog kredita već bila uzela banka. Zerina se do ponedjeljka morala iseliti.

U subotu navečer Almin je došao u praznu kuću. Zerina je sjedila na kutijama s posuđem. Ništa od onoga što su htjeli reći nije imalo smisla, pa je on rekao nešto drugo: da je sutra vašar u Višegradu i da bi mogli otići. Jedan dan. Kao da nema ni očeva, ni njive, ni banke, ni ponedjeljka. Zerina ga je pogledala kao da je poludio. Onda je otvorila jednu kutiju i izvadila majčinu haljinu, plavu s bijelim točkicama, koju nikad nije obukla jer joj je bila prelijepa za radni dan.

Sišli su prvim autobusom. Višegrad je mirisao na roštilj i rijeku, a ispod mosta narod se tiskao oko tezgi s medom, opancima, plastičnim igračkama i šećernom vunom. Jeli su ćevape na klupi pored vode i gledali kako se djeca kupaju ispod kamenih lukova. Kod jednog prodavača kupili su dva prstena od bijelog metala, po pet maraka, i stavili ih jedno drugom na ruku, smijući se, kao da je šala. Fotograf na mostu tražio je da stanu uz ogradu, jer mladenci na vašaru, rekao je, i njemu donose sreću. Nisu ga ispravili. Jedna starica s tezge s čarapama poželjela im je djece koliko zvijezda na nebu.

Navečer je na zaravni pored rijeke svirala muzika i igralo se kolo. Almin i Zerina igrali su dok nisu ostali bez daha, pa još jednom. Harmonikaš je bio Rizo. Kad ih je prepoznao, prestao je svirati usred pjesme, dugo ih gledao, a onda zasvirao nešto staro, polako, samo za njih dvoje. Poslije je sjeo s njima na zid pored vode i pio sok iz flaše. "Djeco", rekao je, "vaši očevi su se upropastili oko moje njive, a meni ni na pamet nije palo da je orem. Šta bih ja s njom? Ja imam ovo." I lupio je dlanom po harmonici.

Ponudio im je da pođu s njim. Ima kombi, dvojicu muzikanata i svadbe svake subote od Foče do Zvornika, a treba mu neko ko zna pjevati, i sjetio se da je Zerina kao djevojčica pjevala na svakom sijelu. Spavali bi gdje stignu, jeli gdje ih počaste i nikad ne bi imali ni njive, ni kredita, ni suda. Almin je pogledao Zerinu. Ona je dugo šutjela, a onda je Rizi rekla hvala, ali da je cijeli život gledala dvojicu ljudi kako kruže oko jednog komada zemlje, i da sad hoće stati negdje gdje se zna gdje su vrata. Rizo se nasmijao i rekao da je pametnija od oba oca.

Ostali su na obali do zore. Sjedili su pored jednog od drvenih čamaca koji su čekali regatu, gledali kako se svjetla s mosta lome u vodi i odlučivali, polako, kao što se odlučuje o kući. Almin ima sobu u Ljubljani i posao od ponedjeljka do subote. Zerina zna šiti, a šiti se može bilo gdje. U ponedjeljak u devet, kad sud u Višegradu bude čitao presudu, oni će biti u autobusu za Sarajevo, a odatle dalje. Svako je svom ocu napisao isto pismo, na poleđini po jedne fotografije s mosta: da im ta njiva ne treba i da je nikad neće tražiti.

U ponedjeljak je presuda pročitana pred praznom klupom. Njiva je pripala Šabanu. Šaban je to saznao u kafiću, od advokata, a ujutro je pod vratima već bio našao fotografiju koju mu je sin ostavio u zoru, i sjedio je s oba papira do zatvaranja. Te jeseni niko nije zaorao ni brazdu. Iduće godine zaravan je s obje strane zarasla u travu, kupine su se vratile, a u junu su se oko kamenja u sredini ponovo pojavile jagode. Ponekad, kad nema svadbe, Rizo sjedi na tom kamenju i svira, sam, za nikoga. Ponekad mu se pridruži Šaban i ništa ne govori.