Advokatica suprotne strane

Kredenac od orahovine unijela su dvojica radnika, a za njima je u radionicu ušla žena u sivom kaputu, s telefonom na uhu, i rekla nekome da će žalbu predati do petka, pa makar je pisala u autu. Bojan Lukić je prepoznao glas prije lica. Šest godina ranije isti taj glas je u sudnici u Banjoj Luci izgovorio njegovo ime četrdeset i jedan put, on je brojao, i odnio mu stan na Boriku, golfa iz 2009. i pola ušteđevine. Advokatica Snježana Ilić. Zastupala je njegovu bivšu ženu.

Snježana ga nije prepoznala. Završila je razgovor, spustila telefon u džep i pogledala kredenac onako kako je, valjda, gledala spise: odozgo, pa sa strane, pa prema datumima. Bio je to kredenac njene majke iz Jajca, rekla je, i treba joj za novi stan za tri sedmice. Bojan je rekao pet. Ona je rekla da je pet nerazumno i da on to zna. Dogovorili su se na tri i po, i tek kad je otišla, Bojan je shvatio da je opet popustio njoj, i to u vlastitoj radionici.

Šest godina poslije razvoda živio je u iznajmljenom stanu iznad radionice u Starčevici. Svjetlana se udala za zubara i poslala mu fotografiju s vjenčanja, da ne čuje od drugih. Kćerka Ana studirala je u Novom Sadu i javljala se nedjeljom. Svi su, kako je rekao njegov prijatelj Dejan u kafani u Gospodskoj, nastavili život, osim Bojana, koji je nastavio samo radno vrijeme. Dejan je imao tri razvoda i mnogo mišljenja. Jednom je Bojan, na njegov nagovor, otišao na večeru s jednom knjigovođom iz Laktaša i cijelu večer joj je pričao o lakovima. Bojan je imao jednu rečenicu koju nije mogao izbaciti iz glave: da je emotivno nedostupan, kako je Snježana Ilić rekla sudiji, mirno, gledajući u papir.

Snježana je dolazila utorkom i petkom, poslije suda, da vidi kako posao napreduje. Svađali su se oko svega. Ona je htjela da kredenac sija kao u izlogu. On je govorio da orah treba voskom, da drvo mora disati i da sjaj iz konzerve od kredenca pravi kancelarijski namještaj. "Vi ste tvrdoglavi", rekla je. "Ja sam stolar", rekao je. "To je isto." Jednog petka ostala je sat duže i pila kafu iz njegove šolje s okrhnutim rubom, sjedeći na sanduku s alatom, u kaputu koji je koštao kao njegova mjesečna kirija.

Ispričala mu je za majku, koja je u Jajcu četrdeset godina predavala muziku i u ovom kredencu držala note umjesto tanjira. Ispričala je i da je razvedena, jedanaest godina, i da advokatice za razvode imaju najgore brakove u gradu, jer o braku znaju previše. Bojan je slušao, brusio ladicu i nije rekao ništa o sebi. Nije znao kako bi počeo. Svaki put kad bi se ona nasmijala, on bi pomislio na stan na Boriku, i svaki put, na svoje iznenađenje, malo manje.

Treće sedmice došla je po predračun. Bojan joj ga je dao, ispisan rukom, s pečatom radionice. Snježana je pročitala ime i dugo nije podigla glavu. "Lukić protiv Lukić", rekla je najzad. "Borik, treći sprat. Golf iz 2009." "A ja sam mislio da me se ne sjećate", rekao je. "Lica se ne sjećam", rekla je. "Imala sam četiristo razvoda. Sjećam se predmeta." Onda je spustila papir na kredenac i pogledala ga drugačije, kao da u njegovom spisu traži nešto što je davno previdjela. "Vi ste onaj koji je tražio nedjelje", rekla je.

Sjećao se i on. Kad ga je sudija pitao šta traži za dijete, Bojan je rekao da Ana treba živjeti s majkom, jer je to bliže školi, a da on traži samo nedjelje, da je vodi na Kastel. Ništa drugo nije tražio. Snježana mu je sad rekla da je poslije tog ročišta sjedila u autu na parkingu ispred suda i plakala, prvi i jedini put za dvadeset godina prakse. Njen otac, rekla je, nikad nije tražio nijednu nedjelju. "Zato sam onda bila još strožija prema vama", rekla je. "Bilo me stid."

Bojan je tada izgovorio ono što je šest godina nosio. "Emotivno nedostupan." Snježana ga je pogledala ne razumijući, a onda se sjetila i pocrvenjela, prvi put otkako je ušla u radionicu. Rekla je da je to fraza iz obrasca. Da ju je napisala u četrdeset tužbi, možda i pedeset, da je njena pripravnica ima u šablonu i da je niko ne čita. Bojan se nasmijao. Smijao se tako dugo da je morao spustiti brusni papir. Šest godina je nosio u sebi jednu rečenicu iz šablona. "Izvinite", rekla je Snježana, i sama se smijući. "Za ovo stvarno nemam obrazac."

Kredenac je bio gotov u petak, kako su se dogovorili, voskiran i mat, s ladicama koje su se zatvarale same, uz tihi uzdah. Bojan i dvojica radnika unijeli su ga u njen stan na drugom spratu, s balkonom prema Vrbasu, i namjestili ga uz zid, između prozora i majčinog pianina koji niko nije otvarao. Snježana je dugo gledala orah bez sjaja i rekla da je on bio u pravu, ali da to neće ponoviti pred svjedocima. Radnici su otišli. Ona je skuhala kafu i stavila na sto dvije šolje, obje cijele.

Bojan je dugo okretao šolju u rukama. Onda je pitao šta radi u nedjelju. Snježana je rekla da u ponedjeljak ima ročište i da nedjeljom piše podneske. Rekao je da to razumije. Kad je već bio na vratima, rekla je: "Do jedanaest pišem. Poslije toga sam slobodna." Pitala je gdje. Rekao je da on nedjeljom ide na Kastel, već šest godina, i kad Ana ne dođe. Te večeri Dejan je u Gospodskoj rekao da je to klasičan sukob interesa i naručio dvije rakije, da ga proslave.

U nedjelju je bilo hladno, a Vrbas je bio zelen kao staklo stare flaše. Snježana je došla u jedanaest i deset, s fasciklom pod rukom, jer je ipak morala nešto završiti. Prošetali su uz zidine do mjesta odakle se vidi cijela rijeka. Ona mu je pričala o majci i notama, a on njoj o Ani, koja mu je tog jutra poslala poruku: "Tata, jesi li na Kastelu?" Bojan je odgovorio: "Jesam. Nisam sam." Ana je odmah pitala s kim.

Bojan je napisao: "S advokaticom." Ana je poslala tri upitnika i pitala kojom. Bojan je pokazao poruku Snježani, ne znajući šta bi odgovorio. Ona je uzela telefon, malo razmislila, kao nad podneskom, i napisala: "Sa suprotne strane. Stari predmet je zatvoren." Vratila mu je telefon i uzela ga pod ruku, kao što se sa stola uzima spis koji tek treba pročitati.