Trajekt je prelazio rijeku za devet minuta. Ena je to izmjerila prvog radnog dana, dok je prevodila upute za malu turističku zadrugu. Imala je trideset osam godina i cijelo ljeto između dva velika posla. Kapetan Luka nosio je stari radio kojem je antena bila zalijepljena trakom. Govorio je kratko, osim kada bi neko pogrešno nazvao čvor na užetu.
Ena je trebala ostati tri sedmice, dovoljno da prevede table i obuči dvojicu sezonskih radnika. Ostala je i četvrtu jer joj je odgovaralo raditi u kabini koja je mirisala na drvo i kafu. Luka joj je pokazivao gdje voda mijenja boju prije kiše. Ona njemu kako da stranim gostima objasni da trajekt ne polazi ranije samo zato što su oni stigli prvi.
Poljubili su se iza skladišta stolica nakon seoske večeri muzike. Ena se nasmijala jer joj je Luka prije toga uredno vratio olovku. Nije želio da pomisli kako je zadržava kao povod za novi susret. Poslije su doručkovali zajedno gotovo svakog jutra, ali on nikada nije pitao za novembar, kada je trebala otići na šestomjesečni posao u Brisel.
Jednog dana vidjela je svoj ruksak premješten u njegovu kabinu. Luka je rekao da joj tamo neće pokisnuti stvari. U ruksaku je bila karta koju je već kupila. Nije je skrivala. On ju je vidio i postao pretjerano ljubazan, kao prema gostu kojem se približava kraj vožnje. Tog popodneva Ena je prvi put prešla rijeku bez ulaska u kabinu.
Sačekala ga je poslije smjene i pitala namjerava li se s njom opraštati naredna dva mjeseca. Luka je priznao da ne zna kako se voli neko ko ima kartu za odlazak. Ona mu je odgovorila da ni sama ne zna, ali da bi radije pokušala nego bila otpisana unaprijed. Dogovorili su jedan poziv sedmično i prvu posjetu, bez obećanja o preseljenju koje niko nije mogao održati.
U Briselu je Ena radila duže nego što je očekivala. Jedan poziv je propustila, drugi prekinula zbog sastanka. Luka joj nije slao ljutite poruke, ali je konačno rekao da mu dogovor nešto znači. Izvinila se i promijenila termin. Kada je došao, nije ga vodila samo po znamenitostima. Pokazala mu je praonicu, prodavnicu i mali sto za kojim je provodila večeri.
U proljeće se vratila na trajekt s novim ugovorom koji je dopuštao rad od kuće. To nije bila posljedica jednog poljupca niti nagrada za njegovo čekanje. Bila je mogućnost koju su zajedno razmotrili. Luka je stavio njen ruksak na suhu klupu i pitao želi li kafu. Prešli su na drugu obalu za devet minuta, ovaj put ne štedeći riječi za povratak.