Pjesma preko niskog zida

Četrdeset godina sviram u Mostaru tuđe pjesme. Svoju sam napisao samo jednu, u ljeto dvije hiljade osme, kad mi je bilo pedeset dvije godine i kad sam već trebao znati bolje. U restoranu Dva mlina na obali Neretve, gdje sam svirao saz i gitaru od maja do oktobra, konobari su me zvali Profesor, jer sam nekad, davno, upisao muzičku akademiju u Sarajevu i nisam je završio. Zovem se Rizah, ali to je malo ko znao.

Živio sam sam u maloj kamenoj kući ispod Brankovca, s avlijom u kojoj je rasla jedna loza i ništa više. Žene u mahali govorile su da sam se oženio sazom, i nisu bile daleko od istine. Imao sam jednu ljubav, u dvadesetim, koja je otišla u Ameriku i poslala mi samo jednu razglednicu, s mostom mnogo većim od našeg i mnogo ružnijim. Preko niskog zida bila je kuća hafiza Šukrije, koji je trideset godina bio imam u maloj džamiji niže niz ulicu, a sad je bio penzioner i slabo je čuo. Tog proljeća vratila mu se kćerka Emina, s dvadeset četiri godine i diplomom medicinske sestre iz Sarajeva, i zaposlila se u bolnici.

Svako veče oko sedam, kad kamen u avliji počne vraćati dnevnu vrućinu, Emina je izlazila u bašču i zalijevala ruže. Hafiz je imao crijevo, ali ono nije dosezalo do ugla uz zid, gdje su rasle najstarije ruže, tamnocrvene, koje je posadila njena pokojna majka, pa je tamo vodu nosila u starom bakrenom ibriku. Bila je u bolničkim klompama, s podignutom kosom i slušalicama u ušima, i zalijevala je polako, kao da je svaka ruža pacijent. Ponekad bi zastala, otkinula uvelu laticu i stavila je u džep, kao da je ne smije baciti na zemlju. Ja sam sjedio na pragu s kafom i štimao saz. "Dobro veče, amidža Rizahu", govorila je preko zida, uvijek isto, ljubazno, kako se pozdravlja stariji komšija. Riječ amidža svaki put bi me ubola.

Nisam namjeravao pisati pjesmu. Napisala se sama, kao što raste loza, malo svaki dan. Prvo je došla melodija, dok sam gledao kako voda curi iz grlića ibrika. Pisao sam noću, na poleđini računa iz restorana, i ujutro precrtavao pola. Onda je došao stih: "Zalij i mene kad zalijevaš ruže, i ja venem preko zida." Smijao sam se sam sebi, čovjek od pedeset dvije godine koji vene preko zida. Ali stih sam zadržao. Do kraja jula pjesma je imala tri strofe i refren, i znao sam da je to najbolje što sam ikad napravio i da nije ni za koga.

Svirao sam je u restoranu. Turisti iz Koreje i Njemačke snimali su most preko mog ramena i pljeskali kad bih završio, onako kako se plješće konobaru koji nije ispustio poslužavnik. Šef sale rekao mi je: "Lijepa je, Profesore, ali sviraj onu staru, o Emini. Nju traže." Svirao sam i onu staru. Ljudi su je pjevali sa mnom, a moju niko.

Uveče sam je svirao na pragu, glasnije nego što je trebalo, da zvuk pređe preko zida. Emina je zalijevala ruže. Nije se okretala. Jednom je počela pjevušiti, i ja sam prestao svirati da čujem šta pjevuši. Bila je to neka pjesma s radija, ona koja se tog ljeta čula iz svakog auta na Bulevaru. Krajem jula stihove sam prepisao na čist papir, presavio ga i ostavio na zidu, pod kamenom, na mjestu gdje je spuštala ibrik. Sutradan papira nije bilo. Čekao sam cijelu sedmicu da nešto kaže. Nije rekla ništa. Mislio sam da ga je vjetar odnio u Neretvu, ili da ga je hafiz bacio sa starim novinama.

Hafiz Šukrija, koji je slabo čuo, ipak je čuo. Jedne večeri naslonio se na zid, s tespihom u ruci, i pitao: "Lijepa ti je ta pjesma, Rizahu. Šta kaže?" Rekao sam mu. Dugo je šutio, a onda se tiho nasmijao. "Ja sam njenoj materi četiri godine pisao pjesme. Nijednu nije pročitala, bar je tako govorila. A udala se za mene." Onda je ušao u kuću i ugasio svjetlo na verandi.

Jedne večeri u augustu skupio sam hrabrost. Uzeo sam saz i otišao do zida dok je zalijevala. "Emina, napisao sam nešto. Za tvoje ruže." Izvadila je jednu slušalicu iz uha. "Molim, amidža?" Ponovio sam. Nasmiješila se, pristojno i umorno, jer se tog jutra vratila s noćne smjene. "Lijepo. Snimite pa mi pošaljite." Vratila je slušalicu u uho i ostatak vode iz ibrika izlila pod tamnocrvenu ružu uz zid. Ja sam stajao sa sazom u ruci kao čovjek koji je došao na pogrešnu svadbu.

Nikad je nisam snimio. U septembru je po nju počeo dolaziti mlad ljekar iz Beča, Mostarac koji je tamo radio, s bijelim autom i austrijskim tablicama. Krajem oktobra u avliji je bila svadba. Svirao sam na njoj, jer me hafiz zamolio, i svirao sam sve osim te pjesme. Emina je plesala s mužem ispod loze koja je s moje strane prelazila preko zida, i jednom me pogledala, kratko, preko njegovog ramena. Mislio sam da gleda lozu. Sutradan je otišla s mužem u Beč. Kad je auto krenuo niz ulicu, mahnula je kroz prozor cijeloj mahali, pa i meni.

Hafiz Šukrija umro je četiri godine kasnije. Kuću je kupio neki čovjek iz Splita i napravio apartmane, a ruže su iskopali da bude mjesta za parking. Te godine prestao sam svirati svoju pjesmu, i u restoranu i na pragu. Restoran se zatvorio u vrijeme korone i nikad se nije ponovo otvorio. Danas sviram samo na malim svadbama, kad me se neko sjeti, i prsti me ne slušaju kao nekad. Imam šezdeset devet godina i štap koji stidljivo krijem iza vrata.

Prošlog juna, jedne večeri, polako sam sišao do Starog mosta. Kujundžiluk je bio pun, iz radnji s bakrom zvali su turiste na pet jezika, a niz kaldrmu se širio miris roštilja. Skakači su sakupljali novac od turista, kao i uvijek, a na samom vrhu mosta, gdje se kamen najviše uglača, stajala je djevojčica od možda petnaest godina, s gitarom prevelikom za nju i otvorenom kutijom za kovanice. Turisti su prolazili pored nje i gledali dolje u Neretvu. Zastao sam da uhvatim zrak, i tada sam čuo: "Zalij i mene kad zalijevaš ruže, i ja venem preko zida."

Bila je to moja pjesma, moja melodija, samo sporija, i u drugoj strofi promijenila je jednu riječ, tako da je bila bolja nego kod mene. Ja sam pjevao da je voda hladna, a ona je pjevala da je voda topla, i imala je pravo: voda iz ibrika uvijek je bila topla od sunca. Stajao sam dok nije završila. Onda sam u kutiju stavio novčanicu od dvadeset maraka. "Amidža, to je previše", rekla je. Opet ta riječ. Pitao sam je gdje je naučila tu pjesmu. "Od mame. Pjeva je svako veče kad zalijeva cvijeće na balkonu." "A gdje živite?" "U Beču. Ljeti dolazimo kod tetke." "A kako se zove mama?" "Emina."

Štimala je žicu dok je pričala, ne gledajući me. "Mama kaže da ju je napisao jedan komšija dok je ona bila mlada. Kaže da je cijelo ljeto glumila da ne čuje, jer ju je bilo stid, a on je bio mnogo stariji. Ali je zapamtila svaku riječ." Podigla je glavu. "Mislim da je umro. Mama kaže da je sigurno odavno umro." "Vjerovatno jeste", rekao sam. "Bi li se ljutio što je ja pjevam?", pitala je. "Ne bi", rekao sam. "Pjevaš je bolje nego on."

Krenuo sam preko mosta, prema kući. Iza mene je djevojčica ponovo počela pjesmu, od početka, za turiste ili ni za koga. Nisam se okrenuo. Hodao sam polako, onako kako je ona nekad zalijevala ruže, i slušao sam je do kraja ulice.