Delila Bešlija čita ugovore za život. Kod notara u Travniku, u martu, dok se niz Plavu vodu topi posljednji snijeg, čita i djedov testament, dvaput, kao što čita sve: kuća pod Vlašićem, livada iznad potoka, dvadeset košnica i "plava sveska, koja se ne prodaje ni s kućom ni bez nje". Djed Vejsil umro je u osamdeset devetoj, na svojoj livadi, s dimilicom u ruci. Ostali unuci su u Njemačkoj i Švedskoj. Na dženazi je od porodice bila samo ona. Jedini koji je plakao bio je komšija.
Komšija se zove Jakub Dedić, ima četrdeset godina, stotinu košnica na padini iznad njene livade i ruke ispucale od propolisa. Kad izađe od notara, čeka je pored svog kamioneta. "Čujem da ste već zvali onog iz Sarajeva", kaže. Delila ne pita kako zna. U selu svi znaju sve. Investitor nudi devedeset hiljada maraka za livadu, na kojoj želi graditi vikendice za skijaše s Babanovca. "Vejsil to nije htio", kaže Jakub. "Vejsil nije ništa potpisao", kaže Delila. "Vejsil je potpisivao rukovanjem." "Rukovanje nije pravni akt", kaže ona. Jakub se nasmije bez veselja. "Zato vas u Sarajevu i ima toliko."
Investitor hoće potpis u septembru. Do tada Delila namjerava prodati i košnice, jer živa pčelinja zajednica vrijedi novca, a mrtva ne vrijedi ništa. Neko ih, dakle, mora čuvati do jeseni. Jakub odbije prije nego što ona završi rečenicu. "Ne radim za ženu koja prodaje Vejsilovu livadu. Ako hoćete da vam pčele dočekaju septembar, naučite ih čuvati." Te noći, u stanu na Grbavici, Delila preko interneta naruči pčelarski šešir s mrežom, rukavice i knjigu za početnike. Bila je najbolja u generaciji na pravnom fakultetu. Neće je pobijediti insekt.
U Sarajevu je niko ne bi prepoznao u tom šeširu. Tamo je Delila advokatica koja za jednu banku čita kreditne ugovore od osam do osam, koja ruča za radnim stolom i koja je prije dvije godine raskinula zaruke jer je, kako joj je bivši zaručnik rekao na odlasku, njegova obećanja čitala kao aneks s kaznenim odredbama. Djeda je posljednji put vidjela prošlog Bajrama, na sat vremena. Rekao joj je da su pčele dobro prezimile i da je sedmica opet najljuća. Nije ga pitala šta je sedmica.
Prvi put dolazi u aprilu, u petak poslije posla, dva i po sata vožnje preko Kiseljaka i Viteza, pa serpentine iznad Travnika. Jakub je čeka kod djedove ograde, bez šešira. Pokazuje joj kako se pali dimilica, suhim borovim iglicama i komadom stare vreće, kako se diže poklopac i kako se ram vadi polako, uspravno, "kao da vadite knjigu iz biblioteke u kojoj je neko zaspao". Prvog dana ubode je pčela u kapak. Delila kaže da će ga tužiti. Jakub kaže da je ona prvi advokat kojeg je vidio da plače zbog jedne pčele i da će je proći do nedjelje. Prođe je do ponedjeljka.
Svađaju se oko svega. Oko toga što ona parkira auto nasred puta, a on ostavlja kamionet tako da ona ne može okrenuti. Oko toga što ona nosi rukavice, a on kaže da pčele ne vole ljude koji se boje. Oko toga što on s pčelama razgovara, a ona kaže da to nije naučno. "Ni vaši ugovori nisu naučni", kaže on, "pa ih ljudi opet potpisuju." Sljedećeg petka ona mu donese odštampan članak o tome kako pčele prepoznaju lica. On njoj donese teglicu propolisa za kapak. Nijedno ne kaže hvala.
Navečer, u djedovoj kući, gdje se i u junu loži peć, Delila čita plavu svesku. Djed je u nju četrdeset godina upisivao svaki pregled, svaku kišu i svaku teglu meda. Košnice nisu imale brojeve nego imena. Prva se zvala Fata, po nani. Peta se zvala Švedska, po dajdži koji je tamo otišao i nije se vratio. Sedma se zvala Delila. "Delila jaka, ljuta, ne da se pregledati. Kao i ona. Med joj je najbolji", pisalo je uz jedan maj od prije deset godina. Delila sjedi uz peć dugo poslije ponoći. Ujutro prvi put pita Jakuba nešto što se ne tiče livade: kakav je djed bio posljednje godine.
Jakub odgovara dok pregledaju Fatu. Djed je posljednje zime slabo vidio, pa mu je Jakub svake večeri čitao svesku naglas i upisivao ono što mu djed izdiktira. Nedjeljom je djed zvao Delilu s kućnog telefona i spuštao slušalicu prije nego što se ona javi, jer nije znao šta bi joj rekao. "Imala sam taj broj", kaže Delila. "Mislila sam da je neko pogriješio." Jakub ne kaže ništa. Te subote ne posvađaju se nijednom, što oboje primijete i nijedno ne pomene.
U junu se Delila roji. Delila, ona prava, tog petka je na ročištu u Sarajevu kad joj Jakub pošalje fotografiju: na djedovoj kruški visi taman grozd pčela, velik kao lubenica. "Ako ne stignete do mraka, odletjet će." Ona prvi put u karijeri traži od sudije odgodu i stiže u osam, u kostimu i cipelama s petom. Jakub drži sanduk, ona se penje na ljestve i trese granu. Hiljade pčela padnu joj na ruke i ramena. Nijedna je ne ubode. "Prepoznale su vas", kaže Jakub kad zatvore sanduk. Delila kaže da to nije naučno. Ruke joj drhte još pola sata. Sjede na djedovim stepenicama i jedu hljeb s medom iz Jakubove tegle, i ona ga prvi put ništa ne pita.
U julu je uči biljkama. Lipa je u dolini oko Travnika, bagrem je prošao u maju, a u augustu na njenoj livadi cvjeta vrijesak, zbog kojeg je djedov med taman i na kraju jezika gorak. "Zato je investitor i hoće", kaže Jakub. "Lijep pogled. Ali pogled se ne može jesti." Delila mu kaže da govori kao loš plakat. On kaže da ona govori kao dobar ugovor: sve tačno, a ništa ne grije. Tog puta svađaju se do ponoći, na klupi ispred kuće, i nijedno ne ustaje prvo.
Krajem jula na Jakubovu padinu dođe medvjed. Delila ga ne vidi, samo čuje, u dva iza ponoći, kako nešto teško lomi ogradu i kako Jakub viče u mraku. Istrči u pidžami, s baterijskom lampom i djedovim loncem, i lupa kutlačom po loncu dok joj ruke ne utrnu. Medvjed ode prema šumi s pola saća iz jedne košnice. Do zore popravljaju ogradu, šuteći. Kad svane, Jakub joj kaže da je bila glupa i da je bila hrabra, i da ne može odlučiti šta je od toga bilo više.
U augustu stiže ugovor. Delila ga čita u kancelariji na Marijin Dvoru, kao što čita sve, s olovkom u ruci. Član devet: prodavac se obavezuje ukloniti sve postojeće objekte i košnice prije primopredaje, a kupac zadržava pravo hemijskog tretiranja terena radi uređenja. Delila je takvih članova pročitala hiljadu. Njen šef kaže da je to standardna formulacija i da je cijena dobra. Ovaj član Delila čita pet puta. Onda zove investitora i kaže mu da se potpisivanje pomjera za sedmicu, zbog vrcanja.
Vrcaju u Jakubovoj šupi, starom vrcaljkom koju je djed kupio još sedamdesetih. Jakub okreće ručku, Delila drži sito, i med joj curi niz zglob sve do lakta. Med iz Delile je taman i gust i miriše na nešto čega se ona sjeti prije nego što zna šta je: na djedovu kuhinju kad je imala sedam godina i kad joj je u čaj od majčine dušice stavljao punu kašiku meda. Jakub joj tada pruži plavu svesku, otvorenu na posljednjoj stranici. "Ovo vam nisam htio pokazati prije nego što odlučite."
Posljednji upis je djedov rukopis, krupan i kriv, iz februara: "Nudio sam Jakubu livadu i košnice. Neće. Kaže da livada treba Delili, samo ona to još ne zna. Tvrdoglav je kao ona. Neka se svađaju, to je dobro za med." Delila čita dvaput. Onda gleda Jakuba, koji gleda vrcaljku kao da je vidi prvi put. "Vi ste sve ovo mogli dobiti za ništa", kaže ona. "Mogao sam", kaže on. "Ali onda biste vi prodali samo kuću, i nikad ne biste došli."
Delila izlazi iz šupe ljepljivih ruku i zove investitora. Kaže mu da ne prodaje. On pita koliko više traži i kaže da na Vlašiću ima i drugih livada. Ima, kaže ona, ali nijedna nije njena. Ugovor ima član devet, kaže mu još, i za nju je to kraj razgovora. Onda spusti slušalicu i dugo stoji na livadi, među košnicama koje imaju imena, dok joj pčele slijeću na ljepljive prste.
U septembru dolazi u petak s gepekom punim praznih tegli i jednim odštampanim papirom. Ugovor o korištenju livade: Jakub Dedić ima pravo držati košnice na livadi Bešlija bez naknade i na neodređeno vrijeme, uz jednu obavezu, da Delilu Bešlija nauči sve što zna. Jakub ga čita na haubi kamioneta. "Ovo nije ugovor", kaže. "Ovo je prosidba." "Nemojte tumačiti", kaže ona. "Potpišite." Potpisuje tesarskom olovkom kojom je djed brojao ramove, a onda, ne pitajući, ispod potpisa dopiše još jedan član. Delila ga pročita dvaput, kao što čita sve, i ne precrta ga.