Onaj što gasi radio

Prvi put me poslala greška. Rifka iz centrale Taksija Jasika pobrkala je dva broja, pa sam tog petka u šest i trideset, umjesto na Ilidžu po čovjeka s dva kofera, stigao pred zgradu u Dobrinji. Ispred ulaza je stajala žena od četrdeset i nekoliko godina, sa smeđom torbom preko ramena i složenom dekom pod rukom, iako je bio maj. Rekla je samo: "Koševo, dijaliza, sporedni ulaz." Sjela je pozadi i zakopčala pojas prije nego što sam krenuo.

Na radiju je išla neka narodna, a ja sam, po navici, počeo pričati o gužvi kod Holidaya. Kod Marijin Dvora me prekinula. "Možete li ugasiti radio? Vi pričajte, samo bez muzike." Ugasio sam ga. Pričao sam do bolnice, a ona je gledala kroz prozor. Pred sporednim ulazom izvadila je iz torbe kovertu na kojoj je olovkom pisao datum. U koverti je bilo tačno jedanaest maraka. Taksimetar je pokazivao dvanaest i četrdeset. "Uvijek je bilo jedanaest", rekla je. "Jedanaest je pošteno", rekao sam, jer sam kod Skenderije, priznajem, skrenuo gdje nisam trebao.

Sljedećeg petka Rifka me zvala u šest i deset. "Ona iz Dobrinje traži tebe", rekla je. "Kaže, onaj što gasi radio." Nisam joj objašnjavao da radio nisam ugasio ja nego ona. Bilo mi je drago što neko traži baš mene. To mi se u devetnaest godina vožnje desilo možda tri puta, i svaki put je bio neko kome sam vratio zaboravljeni novčanik.

Tako su počeli moji petkovi. Zvala se Munira. Do prije četiri godine radila je kao knjigovotkinja u jednoj štampariji na Stupu, dok joj bubrezi nisu otkazali, prvo jedan pa drugi. Na dijalizu je išla tri puta sedmično. Ponedjeljkom i srijedom vozio ju je zet, a petkom je on radio u Kiseljaku. Ja sam joj, negdje između Aerodromskog naselja i Čengić Vile, ispričao svoje: razveden sam dvanaest godina, kćerka mi je u Grazu, živim sam u Hrasnom i nedjeljom kuham grah za tri dana.

Brzo sam naučio stvari za koje nisam znao da postoje. Da ljudi na dijalizi smiju popiti samo malo tečnosti na dan, kod nje pola litre, i da u to ulazi i supa i kafa i svaka kocka leda. Kad sam joj jednom na benzinskoj ponudio kafu, rekla je: "Imam još pola šolje za danas. Čuvam je za veče, uz vijesti." Naučio sam da joj ne smijem dirati lijevu ruku, jer su joj tu ubadali igle za mašinu, i da joj poslije četiri sata na mašini bude hladno kao u januaru. Od juna sam petkom u jedanaest i petnaest palio grijanje i čekao je pred bolnicom, znojeći se, s drugom dekom na suvozačevom sjedištu.

Između jutra i podneva mogao sam napraviti šest ili sedam vožnji. Prvih sedmica sam ih i pravio. Onda sam počeo ostajati na parkingu ispod Koševa, čitati novine do zadnje stranice i rješavati ukrštenicu koju nikad nisam znao riješiti. Rifka je primijetila. "Džemale, šta ti radiš petkom od sedam do podne?" Rekao sam joj da mi kvačilo pravi probleme i da ne smijem po gradu. "Tri mjeseca?", pitala je. "Teško kvačilo", rekao sam.

Munira je pričala o tome šta će raditi kad dobije bubreg. Bila je na listi, a brat iz Klagenfurta išao je na pretrage, ali o tome nije voljela govoriti, kao da bi se sve pokvarilo kad se izgovori naglas. Govorila je o malim stvarima. Da će jesti lubenicu bez vage. Da će otići na Vrelo Bosne i piti s izvora iz dlanova, koliko hoće, dok je ne zaboli grlo od hladnoće. "Neću brojati gutljaje", rekla je jednom kod Skenderije. "Nikad više." Gledao sam je u retrovizoru i tada sam prvi put pomislio da bih volio biti tamo kad bude pila.

U oktobru, jednog petka, Rifka nije zvala. Zvao sam ja nju u šest i trideset. Rekla je da je neko javio da se vožnja otkazuje, ženski glas, ali ne njen. Odvezao sam se ipak u Dobrinju i stajao pred zgradom do sedam. Niko nije izašao. Sljedećeg petka isto. Tada sam shvatio da nemam njen broj. Pet mjeseci sam je vozio, znao sam koliko joj gutljaja ostaje do večeri, a nisam znao broj njenog telefona, jer je uvijek zvala centralu, kao da je i to bilo dio pravila.

Treće sedmice sam otišao na Koševo i popeo se do dijalize. Medicinska sestra koja je Muniru petkom dočekivala na vratima prepoznala me po deki, koju sam, ne znam zašto, ponio sa sobom. Rekla je da mi ništa ne smije reći jer nisam porodica. "Ja sam taksi", rekao sam. Nasmijala se, prvi put otkako sam je vidio. "Onda vam mogu reći samo jedno. Ne morate više dolaziti petkom." Mora da sam problijedio, jer je odmah dodala: "To je dobra vijest, gospodine. Najbolja koju ovdje imamo."

Brat iz Klagenfurta dao joj je bubreg, saznao sam kasnije, a operacija je bila na Koševu, nekoliko stotina metara od parkinga na kojem sam čitao novine. Bio sam sretan. A petkom sam se i dalje budio u šest, palio grijanje u jedanaest i petnaest i sjedio u autu na parkingu u Hrasnom, ne znajući kuda bih. Rifka mi nije htjela dati njen broj. "Ne smijem, znaš i sam", rekla je. "Ako te treba, zna gdje si."

Izgleda da me nije trebala. Prošli su novembar, decembar i januar. U februaru sam prestao ustajati u šest. Onda je jednog petka u aprilu, u šest i deset, Rifka rekla preko stanice, glasom kao da čita vijesti: "Dobrinja. Ona adresa. Traži onog što gasi radio."

Izašla je bez deke i bez termosa, u svijetlom mantilu, s bojom u licu koju joj nikad prije nisam vidio. Ovaj put je sjela naprijed. "Kuda?", pitao sam, iako sam znao, i nešto mi se steglo kad je rekla: "Koševo." Onda se nasmijala. "Kontrola. Jednom mjesečno. Ali tek u devet. Do tada me vozite na Vrelo Bosne, ako nemate ništa pametnije."

Nisam imao ništa pametnije. Taksimetar nisam ni upalio. Na Vrelu je bilo hladno i pusto, prvi fijakeri tek su se spuštali niz aleju. Munira je kleknula kod izvora, zavrnula rukave i pila iz dlanova, dugo, s pauzama. Ja sam stajao iza nje s dekom preko ruke. Nisam ni primijetio da sam je ponio dok mi nije rekla: "Ostavite to u autu, Džemale." "Navika", rekao sam.

Ustala je i obrisala ruke o mantil. Kad smo krenuli nazad prema autu, pružila mi je lijevu ruku, onu na kojoj se pod kožom još vidio tvrdi trag od igala. "Ovu sad smijete dirati", rekla je. Uzeo sam je pažljivo, kao da je još uvijek ne smijem. Kad smo sjeli, zakrčala je stanica. "Džemale", rekla je Rifka, "jesi li slobodan? Imam Ilidžu, dva kofera." Pogledao sam Muniru, koja je gledala kroz prozor i smiješila se kao da ne sluša. "Nisam", rekao sam.