Zavjet u mećavi na Vlašiću

Bila sam svjedok, pa mogu reći kako je bilo, iako je Marta osam godina tvrdila da se te noći nije desilo ništa. Ona je moja sestrična, dvije godine mlađa. Te zime imala je dvadeset dvije godine i voljela je Domagoja, skijaškog instruktora iz Guče Gore, koji je imao snowboard, iznajmljenu sobu na Babanovcu i dugove. Njen otac držao je dvije apoteke u Travniku, a majka joj je već izabrala zubarovog sina iz Viteza. Za Domagoja su govorili da je sezonac, što je u našoj porodici bilo gore od psovke.

Domagoj je u februaru odlazio na sezonu u Austriju. Prije toga htjeli su se vezati, nekako, da Marti niko ne može ništa ugovoriti dok njega nema. Nijedan svećenik ih ne bi vjenčao bez papira, a papiri su značili roditelje. Zato su smislili zavjet: noću, u drvenoj kapelici iznad Babanovca, uz svijeće i dva svjedoka, mene i mog Ivicu, riječima koje su sami napisali. "Ovo nije vjenčanje", rekla mi je Marta. "Ovo je obećanje. Vjenčanje će biti u aprilu, u općini." Rekla sam joj da je obećanje u kapeli teže od svakog papira. "Zato i jeste", rekla je.

Bila je subota sredinom januara, a prognoza je od podneva najavljivala mećavu. Popeli smo se iz Travnika mojim starim passatom. Marta je bila u bijeloj jakni, s bakinom bijelom maramom preko kose, jer je htjela imati bar nešto bijelo. Domagoj je trebao doći s druge strane, od kolibe ispod Devečana, motornim sankama skijaške škole, jer je cesta s njegove strane bila zatvorena.

Kad smo stigli do kapelice, snijeg je padao vodoravno. Na Babanovcu je nestalo struje, pa je i mala lampa iznad vrata bila mrtva. Upalili smo svijeće koje smo donijeli. Marta je klečala ispred oltara, a Ivica je svakih deset minuta izlazio s baterijom i vraćao se sve bjelji. Domagojev telefon bio je nedostupan. Deset sati. Pola jedanaest. Jedanaest.

Ono što se dešavalo Domagoju saznali smo tek poslije. Krenuo je od kolibe u devet, a za pet minuta mećava je zatrpala trag. Vozio se ukrug po visoravni, svjetlo sanki pokazivalo mu je samo snijeg, i na kraju je udario u ogradu neke pastirske kolibe, kilometrima od kapele. Ušao je unutra, bez signala, i do zore ložio peć tuđim drvima.

U jedanaest i petnaest vrata kapelice su se otvorila uz tresak. Ušao je čovjek pun snijega, s kapuljačom i šalom preko lica do očiju. Ivica je odahnuo. "Pa gdje si, čovječe! Hajde, brzo, svijeće dogorijevaju." Ja sam ga gurnula prema Marti. Pogledao je nas, svijeće, Martu na koljenima s bijelom maramom, i nije rekao ništa. Trebala sam vidjeti da je viši. Tek poslije sam se sjetila da je Domagojeva jakna bila narandžasta, a ova crna. U mraku je sve iste boje.

Pročitala sam s papira riječi koje su njih dvoje napisali: da pred Bogom i ovim svjedocima jedno drugom obećavaju vjernost, i da će se čuvati dok su živi. Čovjek je ponavljao tiho i promuklo, a ja sam mislila da je od hladnoće. Marta je svoje izgovorila glasno, kao da hoće da je čuju i u Travniku. Onda je Ivica, smijući se, rekao: "Sad poljubac." Čovjek je spustio šal. Marta je podigla lice i vrisnula.

Nije to bio Domagoj. Bio je to mladić kojeg niko od nas nikad nije vidio, neobrijan, crven od vjetra, s osmijehom čovjeka koji je dobio opkladu. "Izvinite, gospođice", rekao je. "Mislio sam da vam je svejedno ko je." Izašao je prije nego što je Ivica stigao do njega. Odozdo se čula ralica, pa motor, i kroz snijeg smo vidjeli dva crvena svjetla kako idu za ralicom niz planinu. Marta je pala na hladne daske. Bakina marama završila je u vosku.

Domagoja su ujutro našli spasioci, živog, s promrzlim prstima i bez ikakve krivice osim što nije poznavao planinu po mraku. Marta je dvije sedmice ležala u groznici, a njeni roditelji nikad nisu saznali šta je bilo, mislili su da je upala pluća. Kad je ustala, rekla je Domagoju da ne može. Izgovorila je zavjet i izgovoren je. Mislio je da je to izgovor. Postidio se, otišao u Austriju u februaru i ostao. Tri godine kasnije vidjela sam na Facebooku njegovo vjenčanje u Tirolu.

Marta je završila farmaciju i stala za pult u očevoj apoteci u čaršiji. Odbila je zubarovog sina, pa jednog inženjera, pa jednog sudiju iz Zenice. U gradu su govorili da je ohola. Majka je plakala, otac je prestao pitati. Bakina marama, s mrljom od voska, stajala je složena u ladici ispod kase, i to sam znala samo ja.

Sedme jeseni došao je iz Zagreba inženjer koji je nadzirao gradnju obilaznice i iznajmio stan iznad apoteke. Zvao se Tihomir. Svake sedmice silazio je po nešto, tablete za alergiju, flastere, kapi za oči, i govorio malo, a gledao je onako kako ljudi gledaju kad nešto osluškuju. Navečer je šetao uz Lašvu. Marta je počela šetati u isto vrijeme. "Ne pita me ništa", rekla mi je, "a ja mu sve kažem."

Ali Tihomir nije tražio ništa više od šetnje, ni u novembru, ni u februaru, iako je Marta vidjela, i ja sam vidjela, kako mu se mijenja lice kad ona uđe. U martu, na bedemima Starog grada, rekao joj je da mora nešto ispričati da ona ne bi mislila da je ne voli. Prije osam godina, u januaru, vraćao se sa skijanja i zaglavio u mećavi na Vlašiću. Vidio je svijeće u nekoj kapelici. Unutra su ga zamijenili za mladoženju, a on je, iz gluposti i zato što mu je bilo dvadeset šest godina i mislio je da je cijeli svijet šala, izgovorio zavjet s djevojkom čije ime ni danas ne zna. "Rekao sam pred svjedocima da ću je čuvati", rekao je, "a ostavio sam je na podu. Od te noći ne mogu nikome ništa obećati."

Marta je dugo šutjela. Onda ga je pitala šta je rekao kad je izlazio. Rekao je, crveneći, iste one riječi o tome da je djevojci valjda svejedno. "Nije joj bilo svejedno", rekla je Marta. "Pogledajte me bolje. Sjetite se svijeća." Tihomir je problijedio i sjeo na mokri kamen bedema, kao da su mu noge popustile.

Sve mi je to ispričala iste noći, u mojoj kuhinji, smijući se i plačući u isto vrijeme. Iz torbe je izvadila bakinu maramu, onu s mrljom od voska, i raširila je po stolu. Pitala sam je šta će sad. "Udati se", rekla je. "Ali ovaj put prvo papiri."