Kuća iznad pekare u Jajcu ostala je zatvorena sto dana. Rolo na izlogu bio je spušten, a na vratima je visio list papira koji je Gabrijela napisala prve noći i nikad ga nije skinula: "Zatvoreno zbog nesreće." Telefon je isključila u augustu. Od tada nije bila sigurna koji je dan, a ni da li je to važno.
Pekara Pelesić izgorjela je u noći između srijede i četvrtka, poslije posljednjeg pečenja. Gabrijela je te večeri zaključavala. Pamtila je samo jedno: da je okrenula ključ i nije se vratila da provjeri plamenike. Otac, koji je u toj pekari pekao trideset godina, pao je na pločnik dok je gledao vatru. Sada je u Travniku kod svoje sestre, na nogama, ali bez ijedne riječi o pekari. Brat zove iz Njemačke svake nedjelje. Gabrijela se ne javlja.
Prvih sedmica nije mogla zaspati. Onda je san došao odjednom, kao voda kad se otvori ustava. Spavala je petnaest sati, probudila bi se u mraku, popila čašu vode i vratila se pod pokrivač. Jela je ono što je ostalo u ostavi: konzerve, pola paketa griza, tvrdu koricu sira. Kroz zidove je dopirao samo šum Plive ispod mosta, jedini zvuk koji od nje nije tražio odgovor.
Preko puta je stanovao Feđa Alagić, električar iz općine, momak s kojim je išla u školu i koji joj u životu nije rekao više od deset rečenica. Svakog jutra u šest ostavljao je na njenom pragu vrećicu s hljebom iz pekare niz ulicu. Nije kucao. Sjeo bi na klupu ispod kestena, sačekao sat vremena i otišao na posao. Ako bi vrećica ostala nedirnuta do podne, vratio bi se i zamijenio je svježom.
Stotog jutra nije ostavio hljeb. Pokucao je tri puta, polako, kao čovjek koji ne želi nikoga uplašiti. "Gabrijela, ja sam", rekao je kroz vrata. "Imam jednu rečenicu. Kažem je i idem."
Ona je ležala u polumraku i slušala. U snu je upravo stajala pred pećnicom koja gori, s ključem u ruci, i ključ je bio vruć. Nije se pomaknula, ali je prvi put poslije mjeseci slušala nešto što nije izašlo iz njene glave.
"Vatrogasci su poslali izvještaj mom šefu, jer je razvodna kutija bila naša", rekao je. "Kratki spoj, kutija još iz osamdeset sedme. Plamenici su bili ugašeni. Ja sam to pročitao dvaput, a sinoć i treći put, da budem siguran. Nisi ti kriva, Gabrijela."
Ustala je teško, kao da uči hodati. Dugo je stajala s čelom na hladnom drvetu. Onda je okrenula ključ. Svjetlo joj je udarilo u oči, a Feđa je stajao dva koraka od praga, namjerno, da ne izgleda kao da ulazi. U rukama je imao dvije vrećice. "Nemam više šta reći", rekao je. "Imam samo hljeb." "Uđi", rekla je. "Ne znam imam li kafe." "Donio sam", rekao je.
Prvi put poslije sto dana otvorila je prozore na prednjoj strani kuće. Dolje su ostali crni zidovi pekare, a iza njih Pliva je radila svoj posao. Gabrijela je razlomila hljeb i bio je još topao. "Iz koje pekare?" pitala je. "Iz one niz ulicu", rekao je. "Nije kao vaš." "Nije", rekla je i jela.
Poslije je uključila telefon. Zavibrirao je četrdeset puta zaredom, pa utihnuo. Prvi broj koji je pozvala bio je očev, u Travniku. "Tata", rekla je, "peć je bila ugašena." S druge strane dugo nije bilo ničega osim disanja čovjeka koji je sto dana čekao baš tu rečenicu.