Autobus za Banju Luku krenuo je iz Sarajeva u šest ujutro, a kod Travnika je snijeg počeo padati tako gusto da je vozač Pero upalio sva svjetla i prestao pričati. Putnici su sjedili svaki u svom kaputu. Naprijed su bili Ratomir Rakita, vlasnik stolarske radnje, i njegova žena Pavica, pored njih Pantelija Pušina, bivši školski inspektor, koji je držao aktovku na koljenima kao da će ga neko zamoliti da je pokaže. U zadnjem redu sjedila je žena u crvenom šalu, s velikom pletenom korpom pokrivenom čistom krpom. Zvala se Olga Pandža.
Znali su je, ili su mislili da je znaju. Pavica ju je prepoznala još na stanici. "To je ta što pjeva po svadbama", rekla je mužu pola glasa, tako da se čulo do trećeg reda. "I kuha za njih. Sigurno se vraća s nekog dogovora." Ratomir je klimnuo glavom. Pantelija je gledao kroz prozor, jer je njegova unuka pjevala u horu i o pjevanju je imao čvrsto mišljenje. Olga je sve čula i gledala u svoje rukavice.
Kod Jajca je cesta nestala. Pero je zaustavio autobus ispred nanosa, rekao da plug neće doći prije večeri i da se niko ne pomjera. Ispostavilo se da niko nema ništa: Ratomir je popio samo kafu, Pavica pojela dvije bombone, Pantelija ostavio sendvič na stolu u Sarajevu. Do podne su umuknuli, do dva su počeli gunđati. Olga je tada skinula krpu s korpe.
Unutra su bili sirnica, još topla jer ju je ispekla u četiri ujutro, hljeb, kuhana jaja, jabuke i tegla paprika. Rekla je da je to za svadbu u Banjoj Luci, ali da svadba ne može jesti snijeg. Podijelila je sve na jednake dijelove, a Ratomir, koji je prije sat vremena klimao glavom na riječi o ljudima što žive od tuđih veselja, pojeo je dva. Pavica je tražila još paprika. Pantelija je rekao samo "hvala, gospođo", pogledao je u oči i odmah skrenuo pogled.
Oko pet je kroz mećavu stigao traktor s plugom. Vozio ga je mršav čovjek iz obližnjeg sela, Radan, i prvo što je rekao bilo je: "Ti si Olga, pjevačica." Njegov sin se te noći ženio, svadba je već počela, a kuharica koja je trebala doći nije stigla. Očistit će cestu do Šipova za sat vremena, ali samo ako Olga dođe kuhati i pjevati do ponoći. Olga je rekla ne. Prije tri godine pjevala je na svadbi njegove sestre, a on je tada rekao da jedna pjevačica ne zaslužuje punu cijenu.
Nije rekla više od toga, ali putnici nisu trebali objašnjenje. "Gospođo, pa to je jedna noć", rekao je Ratomir. "Ljudi su stvarno gladni", rekla je Pavica. "U Banjoj Luci me čeka ćerka s porodicom", rekao je Pantelija. Pero je rekao da on nikoga ne tjera, ali da bi i on volio stići kući. Olga je gledala u pod autobusa. Kad je podigla glavu, svi su gledali u nju, bez ijedne riječi, kao u sudnici.
Tako je Olga otišla u selo. Kuhala je do jedan poslije ponoći i pjevala "Moj dilbere" i dvije pjesme koje je volio mladoženjin djed, a putnici su sjedili u uglu sale, jeli janjetinu i nisu je pogledali. Radan joj je platio pola cijene i rekao da to zove uslugom. U dva ujutro autobus je krenuo po čistoj cesti.
Ratomir je zaspao, Pavica se zavukla u šal, Pantelija je preturao po aktovci. Niko Olgi nije ponudio sjedište naprijed, ni čaj iz termosice. "Čovjek mora znati čemu se smije i s kim", prošaputala je Pavica mužu, ne obazirući se na zadnji red. Olga je sjedila s praznom korpom na koljenima i pokrivala je krpom, iako unutra više nije bilo ničega. Pero je pojačao radio. Neko je pjevao, ali ne ona.