Prvi grom čuo se iznad Prenja dok je Katarina još skidala veš sa žice. Nebo nad Konjicem pocrnilo je za nekoliko minuta, vjetar je podigao prašinu s makadama i zalupao vratima štale. Kosta je ujutro odveo Krsta autobusom u grad po školske patike i neće se vratiti prije noći, jer poslije prve jače kiše Neretva prelije put kod mosta i autobus čeka dok voda ne spadne. Poslala mu je poruku: "Ostanite gdje jeste." Odgovorio je podignutim palcem.
Zakucalo je dok je zatvarala prozore. Na vratima je stajao Karlo Gagro, mokar do kože, s torbom preko ramena. Dvadeset godina ranije otišao je u Njemačku i nije se javio ni na vjenčanje, a sada se vratio da proda majčinu kuću. "Auto mi je ostao kod mosta", rekao je. "Majčina kuća je zaključana, a ključ je u Mostaru kod rođaka." Katarina ga je gledala kroz vrata. "Uđi", rekla je, jer se čovjek ne drži na kiši, ma ko bio.
Dala mu je Kostin ručnik i skuhala kafu. Sjeli su za kuhinjski sto i govorili o onome što se govori: o putu, o cijenama, o njegovom kamionu na liniji Štutgart, Sarajevo, o njegovoj ženi Ljiljani, o njenom sinu u trećem razredu. Kiša je tako udarala po limenom krovu da su se morali naginjati da bi se čuli. Kad je grom udario negdje blizu, nestalo je struje i kuhinja se zamračila.
"Katarina", rekao je u mraku. Tako je nije zvao niko, ni Kosta, koji joj je govorio Kata. Posljednji put čula je to ime tako izgovoreno one ljetne noći na Boračkom jezeru, kad su imali po devetnaest godina i vjerovali da se ništa ne završava. Ustala je i nije znala da li će ga udariti ili zagrliti. Zagrlila ga je. Poljubio ju je kao čovjek koji je dvadeset godina vježbao tu rečenicu. Vodila ga je za ruku kroz hodnik i zatvorila vrata sobe za sobom, a kiša je preuzela sve što se tada nije moglo čuti.
Kad je prestalo, oblaci su se razmakli nad Prenjem i pokazalo se kasno sunce, a dvorište je mirisalo na mokru zemlju. Karlo je stajao kraj kapije i držao torbu. "Hvala na kafi, Katarina", rekao je, kao što se kaže komšinici, i krenuo prema mostu. Gledala ga je dok nije nestao iza zavoja, pa se vratila na žicu i prostrla veš koji je kiša ponovo smočila.
Kosta i Krsto stigli su posljednjim autobusom, blatni do koljena. Kosta je u ruci nosio kesu trešanja. "Na pijaci su pale u cijeni zbog nevremena", rekao je. "Sjetio sam se tebe." Krsto je pokazao nove patike i odmah ih zaprljao u dvorištu. Katarina se nasmijala, poljubila sina u čelo i ispržila jaja, jer je kasno bilo za bilo šta drugo. "Jesi li se uplašila?" pitao je Kosta. "Malo. Nestalo je struje." "Dobro je da si ostala unutra."
Kasno uveče telefon je zasvijetlio na noćnom ormariću. Broj koji nije poznavala: "Stigao u Mostar. Hvala." Pročitala ga je, obrisala i okrenula telefon ekranom prema drvetu. Kosta je hrkao pored nje. S oluka su još padale posljednje kapi, jedna po jedna, kao neko ko broji.