Ljubavnica koja je pobijedila

Ljubavnica ima pravila, i ja sam ih četiri godine znala napamet. Ne zoveš poslije osam navečer. Ne zoveš vikendom. Ne objavljuješ zajedničke slike, a najbolje je da ih nemaš. Rođendan slaviš dan kasnije, u Laktašima ili u nekom restoranu na putu za Jajce, gdje vas niko ne poznaje. Kad te njegov kolega sretne u Gospodskoj, ti si zubna tehničarka iz klinike kojoj on prodaje opremu, što je, uostalom, bila istina. Tako smo se i upoznali: Nikola Vuković donio je u našu kliniku novu peć za keramiku i ostao na kafi duže nego što to peć traži.

Obećanja su se mijenjala, ali su se uvijek svodila na isto. Kad mali završi osnovnu. Kad Biljana preboli majčinu smrt. Poslije Nove godine, poslije ljeta, poslije sezone. Moja sestra Dragana, udata za čovjeka koji nikad nikoga nije morao skrivati, govorila je da takvi ne odlaze, nego samo kasne. Ja sam joj govorila da ne zna ništa. Imala sam trideset četiri godine, stan u Boriku na kredit i jednog čovjeka dvaput sedmično, ponedjeljkom i srijedom, kad je kod kuće govorio da je na terenu.

Na trideset peti rođendan, dan kasnije kao i uvijek, u ribljem restoranu na Vrbasu ispod Karanovca, rekla sam mu da je dosta. Nisam vikala. Pastrmka je bila dobra i bilo bi je šteta pokvariti. Rekla sam samo: do Nove godine ili nikad. Nikola je spustio viljušku, problijedio, pa pocrvenio, kao čovjek kojem su na kasi rekli iznos. "Dobro", rekao je. Nisam mu vjerovala. Te noći poslala sam Dragani poruku "Rekla sam mu", a ona je odgovorila jednim srcem i tri upitnika.

Šest sedmica kasnije, jedne kišne novembarske noći, neko je zvonio u jedanaest. Nikola je stajao pred vratima s dva kofera i kartonskom kutijom gramofonskih ploča, mokar do koljena. "Rekao sam joj sve", rekao je. "Gotovo je. Ako me primaš." Plakala sam u hodniku kao da mi je neko umro, a ne kao da sam dobila ono što sam četiri godine čekala. Skuhala sam mu čaj od nane, i dok je spavao na mojoj strani kreveta, sjedila sam u kuhinji i gledala kofere. Ujutro sam Dragani poslala samo dvije riječi: "Ostavio je."

Prvih sedmica sve mi je bilo novo, čak i ono što me nerviralo. Pravio je preslatku kafu. Ostavljao je čarape pored kauča kao da će se vratiti po njih. Svoje ploče stavio je na policu gdje su bile moje knjige, a ja sam knjige premjestila u ormar i nisam se bunila. Kupila sam naljepnicu za poštansko sanduče, "Kos i Vuković", i zalijepila je jedne subote, a on ju je u nedjelju skinuo. Rekao je da advokat savjetuje da se njegova nova adresa ne vidi dok razvod ne bude gotov, jer bi Biljana to mogla iskoristiti. Razumjela sam. Bila sam stručnjak za razumijevanje.

Telefon je i dalje ostavljao ekranom prema stolu. Kad sam se našalila, rekao je da je to navika od četiri godine, i oboje smo se nasmijali, ja malo duže. I dalje je utorkom i petkom išao na teren u Prijedor, samo što se sad vraćao meni. Htjela sam da subotom izađemo na Kastel, da prošetamo Gospodskom kao ljudi koji nemaju šta kriti. Govorio je da ne još, zbog djece i zbog advokata, da je Biljana osjetljiva i da je ne treba izazivati. Jednog petka, u devet navečer, nazvala sam ga u Prijedor. Javio se šapatom i rekao da ne može sad, da je na večeri s klijentom.

Početkom decembra zahladilo je, a Nikolin zimski kaput ostao je kod Biljane, u stanu na Starčevici, zajedno s dokumentima za registraciju auta. Rekao je da ne može ići po njega. Biljana mu neće otvoriti, bit će scena pred djecom, a on to ne želi ni njima ni sebi. "Idi ti", rekao je. "Tebe ne poznaje. Reci da si iz firme." Gledala sam ga i čekala da se nasmije. Nije se nasmijao. Najgore je bilo to što sam pristala, i to ne zbog kaputa. Htjela sam vidjeti ženu koju sam pobijedila.

Biljana je otvorila u sivom džemperu, s naočalama za čitanje podignutim na kosu. Imala je četrdeset i nešto godina i lice nekoga ko dugo nije prespavao cijelu noć. Iz stana je mirisalo na sarmu. Rekla sam da sam iz firme i da sam došla po Nikolin kaput. Pogledala me od glave do pete, polako, kao da čita račun. "Iz firme", ponovila je. "Uđi. Kafa je skuhana." U kuhinji su se na radijatoru sušile dječije kopačke. Kaput je već bio spakovan u veliku kesu pored vrata, a na njemu je stajala fascikla s dokumentima, kao da neko odavno čeka da dođu po njih.

Sipala je kafu u dvije šoljice i sjela preko puta mene. "Nisi ti iz firme", rekla je. "Ti si Maja." Nisam znala šta da kažem, pa sam rekla jedino što sam znala: "Ko je Maja?" Biljana je skinula naočale s kose i spustila ih na sto. Dugo me gledala. Onda mi je ispričala, mirno, kao da priča tuđu priču. Drugog novembra našla je u njegovom telefonu poruke od Maje, farmaceutkinje iz Prijedora. Godinu dana, utorkom i petkom. Iste večeri izbacila ga je iz stana. Dvije sedmice spavao je kod rođaka u Lazarevu, a onda je djeci rekao da je našao stan.

"Niste ga izbacili zbog mene?" pitala sam, i tek kad sam čula vlastiti glas, shvatila sam koliko je pitanje glupo. "Ja za tebe ne znam", rekla je Biljana. "Ko si ti?" Rekla sam joj: Borik, klinika, četiri godine, ponedjeljkom i srijedom. Biljana se nasmijala kratko, gotovo kao da se zakašljala. "Ponedjeljkom i srijedom bio je na terenu", rekla je. "Četiri godine sam mu prala košulje za teren." Onda smo obje šutjele i pile kafu, u kuhinji u kojoj je on šesnaest godina doručkovao.

Na vratima mi je pružila kesu s kaputom. "Provjeri unutrašnji džep", rekla je. "Ja nisam mogla." U autobusu za Borik sjela sam na zadnje sjedište i otvorila kesu. U unutrašnjem džepu bila je mala kutija od plavog somota. U njoj je bio tanak zlatni prsten, a s unutrašnje strane, kad sam ga okrenula prema svjetlu, bilo je ugravirano jedno slovo: M. Ispod kutije bio je presavijen račun jedne zlatare iz Prijedora, od trećeg oktobra. Tog dana sam mu, u ribljem restoranu ispod Karanovca, rekla da je dosta.

Kući sam stigla u osam. Nikola je ležao na kauču, s gramofona je svirala jedna od njegovih ploča, a telefon mu je stajao na stomaku, ekranom nadolje. Ustao je čim sam ušla. "Je li bilo frke?" Rekla sam da nije. "Šta je rekla?" "Rekla je da si je ostavio zbog mene." Nikola je odahnuo, nasmiješio se i rekao: "Pa i jesam." Onda je uzeo kesu, izvadio kaput i, prije nego što ga je i protresao, gurnuo ruku u unutrašnji džep.

Kutija je bila kod mene, u mojoj ruci. Gledao je u nju samo sekundu. "Za koga je?" pitala sam. "Za tebe", rekao je bez stanke. "Za Novu godinu. Htio sam da bude iznenađenje." Otvorila sam kutiju i okrenula prsten prema lampi, da vidi slovo. Nikola ga je pogledao kratko, kao čovjek koji provjerava kusur. "M", rekao je. "Kao moja." Moram priznati da je bilo dobro. Za četiri godine čula sam od njega mnogo rečenica, ali ova je bila najbrža.

Zatvorila sam kutiju, vratila je u džep kaputa i kaput mu prebacila preko ruke. "Do Prijedora je sat vožnje", rekla sam. "Ako kreneš sad, stići ćeš prije ponoći." Kofere je spakovao sam, dok sam ja stajala na vratima spavaće sobe i gledala na sat. Ploče sam mu iznijela na stepenište u istoj kartonskoj kutiji u kojoj su i došle. Na vratima je pokušao reći još nešto, toplo i uvjerljivo, kao i uvijek, ali sam zatvorila prije nego što je stigao do druge riječi. Bilo je devet navečer. Nazvala sam sestru i pričala glasno, iz hodnika, da me čuje cijela zgrada.