U ladici s papirima za porez, ispod starog pasoša, prošle sedmice našao sam nanin granat. Tako ga je Elma zvala: mali crveni kamen na tankom lančiću, koji je njena nana nosila do smrti, a ona ga meni stavila u dlan na autobuskoj stanici u Mostaru, u augustu dvije hiljade treće. "Da ti nešto bude teško u džepu dok si u Neumu", rekla je. Imao sam dvadeset devet godina, stan na Grbavici, zaručnicu u Mostaru i tri dana da sve to pretvorim u jedan život. Danas imam pedeset dvije, sobu u Ottakringu i granat. Ostalo sam prodao, a najjeftinije sebe.
Elmin otac, Ragib Bajrić, držao je slastičarnu na uglu kod Kujundžiluka. Tufahije su se pravile subotom, ružice svaki dan, a baklava samo kad je Ragib bio dobre volje. U Mostar sam došao za firmu, na deset dana, da postavim mrežu u jednoj banci, i trećeg dana sam u slastičarni pridržao Elminog brata kad se iza vitrine srušio od vrućine. Elma mi je za to donijela tufahiju i nije htjela naplatiti. Sutradan sam došao da je platim. Došao sam i desetog dana, i jedanaestog, kad je firma već tražila da se vratim. Stari most se tada još obnavljao, pa smo navečer, kad bi Elma zatvorila kasu, stajali kod skela i gledali kamenje koje su majstori obilježavali brojevima, jedan po jedan.
Bila je napola zaručena za jednog agenta osiguranja koji je o kamatama govorio kao drugi o fudbalu. Raskinula je s njim u četvrtak, u petak mi je to rekla, a u subotu, dok je sa sestričinom pravila tufahije, pristala je da se uda za mene. Ragib je dva dana šutio, a onda mi je rekao da zet koji živi u Sarajevu nije zet, nego gost. Obećao sam da ću se preseliti. Prodat ću stan na Grbavici, rekao sam, i uložiti u drugu radnju, kod Musale. Ragib je tada prvi put kimnuo.
Kupca sam našao brže nego što sam se nadao, i to je trebalo biti upozorenje. Davor Polić, s kojim sam išao u gimnaziju, oženio se bogato. Njegova žena Marijana imala je agenciju za nekretnine, dva hotela na papiru i ljetnu kuću u Neumu, i stanove u Sarajevu kupovala je kao što drugi kupuju cipele. Davor mi je preko telefona rekao da dođem u Neum, da će Marijana pogledati papire, i da on lično ne zna ni koliko stanova imaju, jer ga to umara. Elma me ispratila na autobus i dala mi granat.
Davor me dočekao na terasi iznad mora, u bademantilu, s tanjirom pršuta na koljenima. Bio je debeo, ljubazan i ni za šta nije pokazivao zanimanje, osim za ručak. O gimnaziji je pričao kao o jedinom poslu koji je ikad radio. Marijana se pojavila tek predveče. Bila je dvije godine starija od mene i nije bila ljepša od Elme, ali je ljude gledala kao da im zna cijenu i kao da je spremna platiti više. Papire je prelistala za pet minuta i rekla da stan uzima, ali da o cijeni ne razgovara kad je umorna. "Ostani do prekosutra", rekla je. "Davor ionako nema s kim šutjeti."
Ostao sam. Prvog dana pričao sam joj o Elmi, o tufahijama i o Ragibu koji je šutio dva dana, a ona je slušala pažljivo, s laktovima na stolu, i postavljala pitanja kakva postavlja agent kad procjenjuje stan: koliko kvadrata, koliko vlage, kakav pogled. Drugog dana povela me gliserom u jednu uvalu u kojoj nije bilo nikoga. Plivala je daleko i vratila se tek kad sam počeo brinuti. Poslije mi je, na toplom kamenu, rekla da sam stvoren za veći grad od Mostara i za veći život od slastičarne. Rekao sam joj da griješi. Rekla je da možda griješi, ali da ja ne izgledam kao čovjek koji je u to siguran. Na povratku mi je dala da vozim gliser.
Elma mi je te noći poslala poruku: "Kako ide prodaja?" Odgovorio sam: "Sporo. Sutra." Bila je to prva laž, i bila je mala, i bila je lagana. Na terasi je Davor, zavaljen u fotelju, s rukama na stomaku, rekao Marijani, dovoljno glasno da čujem: "Ovaj je zaljubljen. Ovaj će izdržati." Marijana se nasmijala. Tek mnogo kasnije shvatio sam da su se kladili. Ulog je bio vikend u Beču, a Davor ga je izgubio u četvrtak navečer, kad je Marijana zatvorila vrata svoje sobe, a ja sam ostao s unutrašnje strane.
Granat je te noći bio u džepu moje jakne, na vješalici u hodniku, i ujutro je još bio tamo, težak kako je Elma htjela. Nisam ga izvadio. U petak je Marijana potpisala ugovor i platila stan više nego što sam tražio, a onda mi je rekla da na sedmicu ide u Beč i da me vodi sa sobom, jer joj treba neko ko zna kompjutere i ko zna šutjeti. Davor je platio Beč. Elmi sam s pumpe na izlazu iz Neuma poslao poruku od tri rečenice. Zvala je dvaput dok smo čekali na granici, a ja sam pustio da zvoni. Ne sjećam se tačno šta je u poruci pisalo, i to je možda jedina milost koju sam sebi ostavio.
Sedmica u Beču trajala je dvije godine. Nosio sam Marijanine torbe, popravljao joj laptop, pratio je na sajmove nekretnina u Münchenu i Milanu i šutio, za šta sam bio najbolje plaćen. Za to vrijeme naučio sam njemački dovoljno da razumijem kad se o meni govori. Onda mi je jednog jutra, za doručkom u hotelu, rekla da joj više ne trebam, onako kako se konobaru kaže da je tanjir prazan. Dala mi je platu za tri mjeseca unaprijed. S novcem je uvijek bila korektna. Ostao sam u Beču, jer se nisam imao čime vratiti, a ni pred koga.
Dvadeset godina radio sam noćne smjene na recepciji jednog hotela kod Westbahnhofa. Ženio sam se jednom, kratko, sa ženom koja je s pravom rekla da s njom živim kao podstanar. Svake godine u augustu obećavao sam sebi da ću otići u Mostar, sjesti u slastičarnu i naručiti tufahiju, i svake godine našao sam smjenu koju nisam mogao zamijeniti. Jednom sam na Brunnenmarktu, u izlogu jedne bosanske pekare, vidio tufahije i nisam ih kupio. Granat je za to vrijeme ležao u ladici s porezom, ispod pasoša koji je odavno istekao.
Kad sam ga prošle sedmice našao, sjeo sam za kompjuter i potražio slastičarnu Bajrić. Postoji. Ima i stranicu na internetu, s fotografijama vitrine i jednom slikom pred kojom sam dugo sjedio: Elma iza pulta, sijeda na sljepoočnicama, smije se nekome izvan kadra. Pored nje stoji djevojka od dvadesetak godina, s njenim očima i u bijeloj kecelji. Ispod slike pisalo je da radnju vode Elma i njena kćerka i da se tufahije prave subotom, kao i u Ragibovo vrijeme.
Napisao sam mejl. Pisao sam ga cijelu noć, između gostiju koji su tražili ključ, i četiri puta sam ga izbrisao. Ono što sam na kraju poslao bilo je kraće od poruke koju sam joj poslao s pumpe u Neumu. Napisao sam da mi je žao, da granat imam i da ga mogu vratiti ako ga želi.
Odgovorila je za dva dana. Pisala je mirno, kao da piše o vremenu: da se udala dvije godine poslije, za jednog inženjera iz Konjica, da ima kćer i sina, da kćerka pravi tufahije bolje od nje, da joj je otac umro prije šest godina i da je do kraja govorio kako je gost iz Sarajeva bar platio onu prvu tufahiju. Pisala je da granat ne treba vraćati, jer ga je dala, a ono što se da, nije više njeno. Na kraju je dodala jednu rečenicu, bez ikakvog objašnjenja: "Subotom su tufahije."
Kupio sam kartu za autobus u petak navečer. U Mostar stiže u subotu ujutro, u sedam i deset, kad se u slastičarnama tek dižu roletne. Ne znam hoću li ući. Granat je u džepu jakne i težak je, tačno onako kako je Elma htjela.