Četvrtkom kod Mahmutovića

Kad je Kenan Selimović dobio posao u ambulanti porodične medicine na Crkvicama, imao je dvadeset osam godina, jedan kofer, polovni golf i savjet koji su mu u Zenici dali svi, od sestre na prijemu do penzionera koji su prvi dolazili po recepte. Ako hoće znati kako izgleda kultura u ovom gradu, govorili su, neka četvrtkom ode kod Mahmutovića. Grad je bio siv od dima željezare, a Bosna je zimi nosila led i plastične kese. Ljudi su se ipak ponosili jednom kućom pored rijeke, u kojoj se, kako su tvrdili, živjelo drugačije.

Prvi put je otišao u novembru. Esad Mahmutović, penzionisani inženjer iz željezare, dočekao ga je na vratima riječima: "Zdravo da ste, doktore, i da nam nikad ne zatrebate, osim četvrtkom." Esad je imao šalu za svaku priliku i nijednu novu. Govorio je da se jedini čisti zrak u Zenici drži u njegovom frižideru. Njegova žena Nevzeta već devetu godinu pisala je roman i poslije večere čitala je gostima dva nova poglavlja. U romanu je bilo mnogo kiše, kočija i pisama, jedna grofica u Beču koja nikome nije rekla šta osjeća, a ništa od onoga što se vidjelo kroz prozor: ni dimnjaka, ni pijace, ni reda pred ambulantom. "Zašto to ne objavite, Nevzeta?" pitao je neko svaki put. "Nije još gotovo", odgovarala je ona svaki put.

Onda je za klavir sjela kćerka. Ajla je imala devetnaest godina, kratku kosu i naviku da dok svira grize donju usnu. Otac ju je zvao Mace. Svirala je nešto dugo i teško, udarala je po tipkama kao da ih hoće nabiti u drvo, a Kenan je, slušajući, mislio na kamenje koje se kotrlja niz padinu i ne zna gdje će stati. Kad je završila, svi su pljeskali. Ona se naklonila samo napola, kao neko ko zna da zaslužuje više. Nevzeta je objasnila da Mace na jesen polaže prijemni na akademiji u Grazu.

Kenan se te noći vratio pješice uz Bosnu i cijelim putem pjevušio. Bilo mu je toplo, iako je s rijeke dolazila magla koja je mirisala na ugalj. Onda su došli mjeseci kakvi dolaze svakom mladom ljekaru: gripa, pritisci, šećer, kućne posjete po neboderima u kojima lift ne radi, i on do Mahmutovića nije stigao sve do marta. Kad je ponovo došao, Ajla ga je sama odvela u bašču da mu pokaže trešnju koju je otac posadio na dan njenog rođenja. Pričala mu je o Lisztu, o salama u kojima se niko ne usuđuje zakašljati, o tome kako je Zenica mala za ljude koji nešto osjećaju. Kenan joj je pričao o pacijentima. Ona je gledala u trešnju.

Od tada je dolazio svakog četvrtka. Zaljubio se onako kako se zaljubljuju ljudi koji po cijeli dan slušaju tuđe tegobe: tiho, uporno i bez mnogo nade. Šetali su Kamberovića poljem, a on je nosio njene note pod jaknom da ne pokisnu. Govorio joj je da ništa ne mora biti veliko da bi bilo dobro, da je on sretan kad mu jedna starica s Crkvica poslije mjesec dana dođe na kontrolu i kaže da joj je lakše. Ajla se smijala. "Vi ste kao moj otac", rekla mu je jednom. "Vama je sve dovoljno."

Krajem maja poslala mu je poruku: "Večeras u jedanaest na Smetovima, kod vidikovca. Dođite sami." Kenan je znao da bi to mogla biti šala. Ipak se obrijao, obukao jedini sako i vozio golf uz serpentine, kroz mrak koji je mirisao na pokošenu travu. Na vidikovcu nije bilo nikoga. Ispod njega je ležao cijeli grad, narandžasta svjetla željezare, mostovi preko Bosne, prozori nebodera. Čekao je do pola dva, slušao pse po selima i pitao se šta zapravo hoće od nje i šta bi ona mogla htjeti od njega. Ništa mu nije bilo jasno, osim da je hladno i da mu je drago što čeka. U grad se vratio pred zoru.

Sutradan mu je Ajla rekla da je samo htjela vidjeti hoće li doći, i nasmijala se tako iskreno da se nije mogao naljutiti. U četvrtak, prije nego što je Nevzeta stigla do novog poglavlja, Kenan je u hodniku uhvatio Ajlu za ruku i zaprosio je. Dok je govorio, u glavi mu je jedan mali, hladni glas računao: kuća pored rijeke, Esadova dva stana u gradu, klavir koji vrijedi kao auto. Bilo ga je stid tog glasa, ali glas nije prestajao. Saslušala ga je do kraja. Rekla je da ga cijeni i da je dobar čovjek, ali da ne želi cijeli život slušati o tuđim pritiscima i šećeru. "Ja hoću biti pijanistica, Kenane. Ne doktorova žena u Zenici." U septembru je otišla u Graz.

Kenan je tri dana bio bolestan od stida. Četvrtog dana primio je u ambulanti četrdeset pacijenata i navečer, sjedeći u golfu ispred zgrade, zamislio kako bi bilo da je pristala: svadba u hotelu, njeni koncerti na kojima bi on sjedio u prvom redu i ništa ne razumio, Esad za ručkom svakog dana. Zamislio je to s olakšanjem i to ga je uplašilo više od odbijanja. Kod Mahmutovića više nije išao. Esad mu je preko poznanika na pijaci slao pozdrave i šalu o tome kako se doktori, kao i struja, vrate kad ih najmanje očekuješ. Kenan bi se nasmiješio i kupio još jednu kesu krompira.

Prošle su četiri godine. Kenan je otvorio privatnu ordinaciju u centru, pored jedne banke. Pacijenti su ga voljeli, jer je brzo pisao i malo pitao. Kupio je stan u ulici iza pozorišta, pa još jedan, i oba izdao studentima. Golf je zamijenio velikim crnim terencem u kojem je sjedio sam, zavaljen, sa stomakom koji je dodirivao volan. Udebljao se, teško je disao dok se penjao na treći sprat, a navečer je, umjesto da čita, brojao gotovinu iz ordinacije i slagao je u ladice, po bojama novčanica. Četvrtkom je igrao remi u klubu penzionisanih inženjera, gdje je bio najmlađi i najljući za stolom.

Jednog juna nazvala ga je Nevzeta. Ajla je došla kući, rekla je, i pitala je za njega. Kenan je otišao. Esad ga je na vratima dočekao istom šalom, samo je sada dodao: "I da nam nikad ne zatrebate privatno." Nevzeta je pisala isti roman. Ajla je bila mršavija i ozbiljnija, s naočalama koje prije nije nosila. Svirala je ono isto dugo i teško djelo, ali tiše, kao da se tipkama izvinjava. Kenan je slušao i mislio na studente iz ulice iza pozorišta, koji su opet kasnili s kirijom.

Poslije ga je zamolila da izađu u bašču. Trešnja je bila veća, klupa ispod nje ista. Ajla mu je rekla da je u Grazu shvatila da nije onoliko darovita koliko su ovdje svi mislili. Bilo je djevojaka iz Koreje i Ukrajine koje su sa šesnaest godina svirale bolje nego što će ona ikad. "Od septembra predajem u muzičkoj školi ovdje", rekla je. "Ne žalim. Ali često sam mislila na vas. Na ono što ste mi pričali o starici s Crkvica. Vi ste jedini od nas radili nešto stvarno." Kenan se pokušao sjetiti imena te starice i nije mogao. Ipak je u sebi osjetio nešto toplo, kao žar koji se probudi kad se otvore vrata stare peći, i čekao je da se razgori.

Onda je Esad s prozora doviknuo šalu o doktorima i struji. Iz kuće se čulo kako Nevzeta lista rukopis. Kenan je pomislio na sve one četvrtke, na kišu i kočije iz romana, na pljeskanje poslije svakog sviranja, i žar se ugasio jednako tiho kako se probudio. Učinilo mu se da ga je ono njeno odbijanje u hodniku spasilo. Da je ušao u ovu kuću, i on bi sada svake sedmice pričao istu šalu. Ajla ga je gledala i čekala. Rekao je da je kasno, da mu sutra ordinacija počinje u sedam, i ustao s klupe teže nego što je htio. "Nazovite me nekad", rekla je ona. "Hoću", rekao je on.

Ajla mu je tog ljeta poslala dvije poruke. U prvoj je pisala da bi voljela opet sjesti ispod trešnje. U drugoj je bilo samo: "Jeste li dobro?" Kenan je obje pročitao u terencu, na parkingu pred bankom, i nije odgovorio. Nije to bila ljutnja. Jednostavno nije znao šta bi napisao ženi koja se obraća čovjeku kakav je on nekad bio.

Od tada je prošlo još nekoliko godina. Kenan ima tri stana i gleda četvrti, u novoj zgradi pored Kamberovića polja, jer je ondje, kaže, zrak bolji. U ordinaciji viče na pacijente koji kasne i na one koji previše pitaju, a medicinske sestre ga među sobom zovu Kasa. Živi sam. Kad četvrtkom navečer prolazi pored kuće Mahmutovića, kroz otvoren prozor čuje se klavir, nekad Ajla, nekad neko od njenih učenika koji udara po tipkama kao da ih hoće nabiti u drvo. Kenan tada pojača radio, gleda u cestu i računa koliko bi mogao tražiti kirije za četvrti stan.