Duh na prstenovanju

Moja tetka Rasema i danas se kune da je te subote u Brčkom za našim stolom sjedio duh. Kune se i da je bio blijed, da nije okusio janjetinu i da mu je ruka bila hladna kao kamen izvađen iz Save. Ja sam tada imala dvadeset dvije godine, sjedila sam dvije stolice dalje i mogu potvrditi samo da je bio blijed. Za ostalo neka odgovara tetka.

Moja rođaka Nizama trebala se tog dana zaručiti za Kerima Bešlagića iz Linza. Upoznala ih je jedna dalja tetka, kako se to danas radi: prvo slike, pa poruke, pa video pozivi nedjeljom navečer, kad je u Linzu bilo mirno, a kod nas kiša udarala po limenom krovu garaže. Njen otac, moj amidža Ćamil, imao je firmu sa šest kamiona i mišljenje o svemu, a o Bešlagićima najbolje, jer su držali dva restorana u Austriji i nikad nisu tražili popust. Nizama je Kerima vidjela samo na ekranu. Rekla mi je da je fin, da se lijepo smije i da joj nije ni drag ni mrzak, a ostalo će se, valjda, naučiti.

Prstenovanje je bilo zakazano za pet. Od podne se u bašči okretalo janje, tetka Rasema je prala čaše koje su već bile čiste, a amidža je tri puta zvao Kerima i tri puta slušao ženski glas koji kaže da je korisnik nedostupan. "Granica", govorio je. "Kod Orašja se čeka i po dva sahata." U šest je u bašči bilo četrdeset gostiju i nijednog mladoženje. U sedam je pred kapiju stao taksi i iz njega izašao visok mladić u tamnom odijelu, sa zavijenom lijevom rukom i malom plavom kutijom u desnoj.

Sve ostalo saznali smo kasnije. Kerim i njegov prijatelj Jasmin krenuli su iz Linza u zoru. Nedaleko od Orašja, na mokroj cesti, u njih je udario kamion koji je izletio iz svoje trake. Jasmin je prošao s dva slomljena prsta. Kerim je umro u bolnici nekoliko sati poslije, a prije toga stigao je zamoliti samo jedno: da Jasmin ode u Brčko i kaže im lično, jer se takve stvari ne javljaju porukom. Jasmin je uzeo kutiju s prstenom iz Kerimove jakne i sjeo u prvi taksi pred bolnicom.

Jasmin je, doduše, znao još nešto, ali se toga te večeri sjetio prekasno. Prezivao se Kapetanović. Njegov otac i moj amidža bili su prije dvadeset godina ortaci na Arizoni, imali su zajedničku tezgu s farmerkama i razišli su se zbog jednog kombija robe za koji se do danas ne zna čiji je bio. Od tada se u našoj kući prezime Kapetanović izgovaralo kao psovka, a amidža se hvalio da ne bi sjeo ni u isti autobus s nekim od njih.

Jasmin je prošao kroz kapiju i otvorio usta. Dalje nije stigao. Amidža ga je zagrlio tako da mu je zavijena ruka ostala zarobljena između njih, a tetke su ga ljubile u oba obraza i govorile da je ljepši nego na slikama. "Šta ti je to s rukom, sine?" pitala je tetka Rasema. "Imali smo nesreću", počeo je Jasmin, "i Kerim je", ali amidža je već vikao preko bašče da je momak živ i zdrav, samo malo ogreban, i da se taj put vozi kao da je pista. Fotograf je tražio da se svi poredaju uz janje. Harmonikaš je zasvirao. Jasmin je stajao na sredini slike i niko ga više nije pitao kako se zove.

Posadili su ga pored Nizame. Ona ga je pogledala i nešto joj je na licu zastalo, onako kako zastane čovjek kad mu se učini da je pogriješio kuću. Na ekranu je Kerim bio niži, punijeg lica, s naočalama. Ali ekrani lažu, to svi znaju, a ovaj je bio umoran i blijed i nije skidao pogled s nje. "Drugačiji si", rekla mu je tiho. "Znam", rekao je on. "Moram ti nešto reći." "Kasnije", rekla je ona, jer je amidža upravo ustao s čašom soka da održi govor.

Govor je trajao dvadeset minuta. Amidža je pričao o kamionima, o poštenju, o tome kako je u životu sreo dvije vrste ljudi, one koji vraćaju dug i Kapetanoviće. Gosti su se smijali. Jasmin je spustio viljušku. Tri puta je pokušao ustati i tri puta ga je tetka Rasema povukla za rukav, jer se usred govora ne ustaje. Ja sam gledala i mislila da je stidljiv. Nizama je mislila nešto drugo. Vidjela sam kako ga gleda: kao zagonetku koju je odlučila riješiti sama, bez ekrana.

Poslije govora izašli su do ograde, gdje je bilo tiše. Ne znam o čemu su pričali. Znam da se Nizama dva puta nasmijala, a ona se Kerimu na ekranu smijala samo iz pristojnosti. Kad je došlo vrijeme za prsten, Jasmin je izvadio plavu kutiju, pogledao je i vratio je u džep. Ustao je i svi su ušutjeli. "Oprostite mi", rekao je. "Ja ne pripadam ovdje. Mene u ponoć čekaju u bolničkoj mrtvačnici." I otišao je kroz kapiju, pješice, prema glavnoj cesti, a amidža je ostao stajati s čašom u ruci.

U nedjelju ujutro zvao je Kerimov otac. Plakao je. Rekao je da je Kerim u subotu oko podne doživio nesreću kod Orašja, da je umro u bolnici oko pet i da tek sada imaju snage javiti. Amidža je spustio telefon i sjeo na stepenice. Tetka Rasema je odmah znala šta se desilo: za našim stolom sjedila je Kerimova duša, došla je ispuniti obećanje i vratila se tamo gdje su je čekali. Zato je bio blijed. Zato nije jeo. Do podne je to znala pola Brčkog. Nizama je tog dana plakala za Kerimom, iskreno, kao za dobrim čovjekom kojeg je poznavala samo nedjeljom navečer. A onda je u džepu muškog sakoa, kojim ju je mladić ogrnuo kod ograde i koji je zaboravio uzeti, našla posjetnicu: Jasmin Kapetanović, elektroinstalater, Linz.

Pokazala ju je samo meni. Dvije sedmice kasnije, kad se Jasmin vratio sa dženaze u Austriji, nazvala ga je. Našli su se na nasipu uz Savu, a ja sam sjedila na klupi pedeset koraka dalje i jela koštice, jer neko je morao paziti. Vidjela sam kako on govori dugo, s rukom koja je još bila u zavoju, i kako ona šuti. Poslije mi je rekla da joj je objasnio sve: da riječi te večeri nisu htjele izaći, prvo zbog amidže i prezimena, a onda zbog nje. "I šta si mu ti rekla?" pitala sam. "Da na ekranu niko nikad nije šutio sa mnom ovako lijepo", rekla je.

Kad je saznao, amidža je vikao dva dana. Trećeg dana tetka Rasema ga je podsjetila da je tog momka pred četrdeset svjedoka zagrlio, poljubio i nazvao sinom, a da se to u Brčkom ne poništava. Amidža je dugo šutio, a onda je pitao samo jedno: zna li momak bar čiji je bio onaj kombi s farmerkama. Jasmin je rekao da ne zna. "Dobro", rekao je amidža. "Ne znam ni ja." Svadba je bila naredne jeseni. Tetka Rasema sjedila je pored mladoženje i cijelu večer ga, kad je mislila da je niko ne gleda, štipala za ruku.