Mirela je na tribine donosila jastučić, a Goran stari termos. Sjedali su na isti red svake subote jer se odatle dobro vidjelo i nije puhalo kroz vrata. Njen odrasli sin igrao je za jednu rekreativnu rukometnu ekipu, njegova kćerka trenirala drugu. Ekipe su se često susretale na malom gradskom turniru. Kada bi Mirela skočila od radosti, Goran bi najčešće sjeo još dublje i otpio kafu.
Prve razgovore vodili su preko rezultata. Mirela je tvrdila da njegov golman previše izlazi, Goran da njen sin uvijek puca iz nemogućeg ugla. Nisu zapravo znali dovoljno da budu toliko sigurni, ali to ih nije sprečavalo. Oboje su živjeli sami. Ona nakon razvoda, on otkako je supruga umrla. Te činjenice saznali su polako, između zvižduka i traženja mjesta gdje je ispala kapa.
Jedne subote utakmica je odgođena zbog problema s podom. Većina ljudi je otišla, a njih dvoje ostali stajati pred dvoranom, zbunjeni praznim dijelom dana. Goran je ponudio kafu iz termosa. Mirela je rekla da bi je radije popila za pravim stolom. Otišli su u obližnji restoran i sjedili do ručka. Bez igre pred njima otkrili su da oboje vole putovanja autobusom, mrze ukrštenice i imaju naviku čuvati kutije za predmete koje su davno bacili.
Počeli su se viđati srijedom. Subotom su na tribinama glumili da se sreću slučajno jer nisu znali kako će djeca reagovati. Ta im se tajnovitost isprva činila zabavnom, pa zamornom. Mirelin sin ih je jednom vidio u gradu i pitao zašto mu nije rekla. Nije bio ljut zbog Gorana. Bilo mu je čudno što majka misli da mora tražiti dopuštenje. Goranova kćerka reagovala je slično, uz molbu da ih ipak ne ljube pred ekipama tokom poluvremena.
Na završnoj utakmici njihove ekipe igrale su jedna protiv druge. Mirela i Goran sjedili su zajedno, ali navijali glasno na suprotne strane. Kada je njen sin promašio odlučujući šut, Goran je po navici počeo komentarisati njegov ugao. Mirela ga je pogledala. Zastao je i ponudio termos, pa su se oboje nasmijali jer nisu namjeravali postati savršeno taktični samo zato što se vole.
Poslije utakmice djeca su otišla sa saigračima, a njih dvoje na večeru. Goran je pitao hoće li sljedeće sezone opet sjediti na istom mjestu. Mirela je rekla da hoće, ako joj ne objašnjava svaki šut. On je obećao samo svaki drugi. Uhvatila ga je pod ruku i nastavila raspravljati o rezultatu dok su prelazili parkiralište. Prvi put nisu imali razlog hodati nekoliko koraka jedno od drugog.