Moja lijepa komemoracija

Moja komemoracija je, kažu, bila jedna od ljepših te jeseni. Održana je u sali fakulteta na kojem sam nekad držao vježbe, i na njoj je Ermin Šarac, moj najbolji prijatelj, govorio dvadeset minuta bez papira. Edna je stajala u prvom redu, u crnom kaputu koji smo zajedno kupili u Beču. Ljudi su plakali. Sve sam to pročitao na telefonu sedam dana kasnije, u jednom hostelu u Ljubljani, i priznajem da sam se i ja malo rasplakao, ne zbog sebe, nego zbog Erminovog govora, koji je bio mnogo bolji nego što sam očekivao od čovjeka koji mi je tri godine dugovao petsto maraka.

Na Treskavici sam pao u oktobru, u magli, iznad jezera. Spasioci su devet dana tražili i našli samo moj ruksak na rubu jednog točila, a ispod tog točila nema ničega osim kamena i vjetra, pa su zaključili ono što bi zaključio svako razuman. Ja sam, međutim, kliznuo na drugu stranu, uganuo nogu i dva dana šepao do jednog katuna, gdje mi je jedna starica davala čaj od majčine dušice i ništa me nije pitala. Imao sam vremena razmisliti. Noć prije puta, na kućnom tabletu, pročitao sam poruke između Edne i Ermina. Posljednja je glasila: "Kad se vrati s planine, reći ćemo mu." Ležeći na staričinom sijenu, odlučio sam im uštedjeti taj razgovor.

Kamionom jedne mljekare spustio sam se do Foče, odatle autobusom preko Crne Gore, i mjesec dana kasnije radio sam noćne smjene u jednoj fabrici u Augsburgu, gdje sam održavao mašine koje prave dijelove za druge mašine. U Njemačkoj sam bio živ, sa svojim pasošem i svojim imenom, a u Bosni mrtav. Između je bila samo granica, a niko nije imao razloga porediti papire.

Tri godine kasnije, u pauzi, kolega Mevludin iz Tuzle pružio mi je telefon. "Vidi ovog našeg", rekao je. Na slici je Ermin Šarac u Briselu primao evropsku nagradu za inovaciju, sa staklenom pločom u rukama, a pored njega stajala je Edna, sada njegova supruga. Ispod je pisalo da je sarajevski izumitelj razvio keramički filter koji na pećima na ugalj smanjuje dim za dvije trećine i da će kanton ove zime ugraditi deset hiljada komada. Filter je imao moje rebrasto saće, moje kućište i moju grešku u rasporedu rupa, koju sam ispravio tek one sedmice prije planine. Mevludin je rekao da su naši ljudi pametni. Rekao sam da jesu i uzeo slobodne dane.

U Sarajevo sam stigao u novembru, kad se grad vidi samo iznutra. Smog je ležao nad kotlinom kao poklopac, a na Breki je mirisalo na ugalj i pečene kestene. Kuća je bila ista, samo je kapija bila nova, a na poštanskom sandučiću pisalo je Šarac. Pozvonio sam. Edna je otvorila s kesom mandarina u ruci i kesa je pala. Mandarine su se kotrljale niz stepenice, a mi smo ih oboje gledali, jer je to bilo lakše od gledanja jedno u drugo. "Ti si mrtav", rekla je. "Ne baš", rekao sam.

Tako smo dugo stajali. Onda je Edna sjela na stepenicu, među mandarine, i pitala gdje sam bio. Rekao sam: na planini, pa u Njemačkoj. Pitala je zašto se nisam javio. Rekao sam da sam noć prije puta pročitao poruke na tabletu. Klimnula je glavom, polako, kao da joj je laknulo, i rekla da je tablet odavno prodala. Onda je izvadila telefon i nazvala Ermina. "Dođi kući", rekla mu je. "Imamo problem." Tri godine bio sam pokojnik, a sad sam ponovo bio problem.

Ermin je stigao za deset minuta, blijed kao zid, i prvo je nazvao advokata. Advokat je doveo mog punca Murisa, jer je punac sjedio u njegovom autu, a punac je nazvao gospodina Tufu iz Kantonalnog fonda za čist zrak, jer je ovo, kako je rekao, pitanje od javnog interesa. Do osam navečer u dnevnoj sobi, pored nove kuhinje sa sivim pločicama, sjedilo je pet muškaraca i jedna žena i raspravljalo o meni kao o kvaru na instalacijama.

Advokat Kreso Bilić govorio je prvi. Pravno, objasnio je, ja sam umro. Sud me proglasio umrlim, matični ured me upisao, osiguranje je isplatilo. Da bih oživio, treba mi postupak koji traje godinu ili dvije, a za to vrijeme gospođa Edna bila bi udata za dvojicu, što je krivično djelo, dok bi gospodin Šarac bio, i tu je zastao, jer nije našao riječ. "Drugi", predložio sam. Advokat mi se zahvalio.

Gospodin Tufo govorio je o zraku. Fond je, rekao je, na ime gospodina Šarca dobio evropska sredstva, a evropska sredstva ne vole iznenađenja. Ako se sazna da izumitelj nije izumitelj, novac ide nazad u Brisel, filteri ostaju u skladištu u Rajlovcu, a Sarajevo ostaje u dimu. "Vi biste, gospodine Bašiću, na duši imali pluća cijelog grada", rekao je. Punac Muris govorio je o kuhinji. Osiguranje je platilo sto dvadeset hiljada maraka, od tih para su kuhinja, auto i stan na Stupu, a ja ih, ako baš hoću oživjeti, mogu i vratiti.

Edna je rekla da sam uvijek bio nepraktičan. Ermin je rekao da je on, u stvari, spasio moj izum, koji bi u mojoj garaži skupljao prašinu još deset godina, i da bih mu trebao biti zahvalan. Onda su mi ponudili dvadeset hiljada maraka, kartu za Augsburg i papir na kojem izjavljujem da nemam nikakvih prava na filter. Rekao sam da ću razmisliti do jutra. Na vratima sam dodao još nešto, onako, inženjerski: da na pravoj sarajevskoj zimi jezgra u tom filteru puca, jer su rupe raspoređene pogrešno, i da ispravku znam samo ja. Ermin se nasmijao. "Pokojnik hoće ući na mala vrata", rekao je. Gospodin Tufo je rekao da je filter testiran u Briselu. U Briselu je, znao sam, testiran u laboratoriji, na sobnoj temperaturi.

Te noći hodao sam po gradu. Na fakultetu, u hodniku na prvom spratu, visila je moja fotografija s planinarskim šeširom, a ispod nje godina rođenja, godina smrti i jedan stih o vrhovima. Studenti su prolazili pored nje i jeli burek iz papira. U jednoj ćevabdžinici na Ćumuriji konobar me dugo gledao, a onda rekao da ličim na onog pokojnog inženjera s plakete i da je, ako hoću, porcija na račun kuće, za dušu. Pojeo sam je. U Sarajevu je pokojnik, shvatio sam, bio ugledniji nego što sam ja ikad bio živ.

Ujutro sam ipak otišao u općinu, u matični ured, i rekao službenici da želim prijaviti da sam živ. Pogledala je u računar, pa u mene, pa opet u računar. Rekla je da za smrt postoji obrazac, a za ovo ne postoji, i da mi treba rješenje suda i dva svjedoka koji će potvrditi da sam ja ja. Nazvao sam Ednu i Ermina. Oboje su rekli da me ne smiju vidjeti, jer bi to, kako im je advokat objasnio, značilo priznati činjenicu. Popodne sam kod advokata potpisao njihov papir. Kovertu s novcem ostavio sam mu na stolu, neotvorenu. Papir je govorio o filteru kakav jeste. O filteru kakav treba biti nije govorio ništa.

U januaru je stigla zima kakve Sarajevo nije imalo deset godina. Za jednu noć popucalo je osam hiljada keramičkih jezgri, peći su se vratile starom dimu, a na televiziji je Ermin Šarac, u odijelu, objašnjavao da je riječ o sabotaži. Novinari su pitali o kakvoj. Nije znao. Gledao sam to u Augsburgu, u pauzi, na Mevludinovom telefonu. Kanton je obustavio ugradnju. Gospodin Tufo izjavio je da fond nikad nije ni vjerovao u keramiku. Edna mi je poslala jednu poruku, prvu poslije tri godine: "Ti si to znao." Odgovorio sam da sam im to rekao na vratima, ali da pokojnike niko ne sluša.

Ermin me nazvao u tri ujutro, na broj koji sam za svaki slučaj ostavio advokatu. "Edo, brate, molim te", rekao je. "Reci mi gdje idu rupe." Rekao sam mu da mi je žao, ali da ne mogu. "Ja sam pokojnik, Ermine. Imaš to na papiru, s pečatom." Prekinuo sam vezu i zaspao. Ujutro sam sjeo u voz za Minhen i u patentnom uredu prijavio ispravljeno saće, pod svojim imenom, koje je u Njemačkoj još bilo sasvim živo.