Tablet je visio na zidu kuhinje iznad frižidera, na mjestu gdje je nekad stajao kalendar sa slikama Visokog. Sabiha i Nedim kupili su ga njegovoj majci za Bajram, da ne mora čekati nedjelju kad poželi vidjeti unuke. Ena, njihova kćerka, napravila je zajednički album i nazvala ga Porodica Hodžić. U njega je pristizalo sve: Enine fotografije sa fakulteta u Sarajevu, Amarove sa utakmica, paradajz iz dedine bašte, unuci tetke Šemse iz Stuttgarta. Hajra je album gledala kao što se nekad gledala serija, s komentarima i bez prekida. Prvih mjeseci zvala je Sabihu svaki put kad bi joj se učinilo da je nešto izbrisala, sve dok nije shvatila da se u tom albumu ništa ne briše samo od sebe.
Te nedjelje na stolu u kući u Moštrama bili su sogan dolma, zeljanica i salata od svježeg kupusa, a kroz otvoren prozor vidjela se Bosna, mutna od kiše koja je padala cijeli četvrtak. Nedim je kasnio pola sata i sjeo zadnji, a novi telefon ostavio je u jakni na vješalici u hodniku. Ena mu ga je podesila u subotu, jer je tražio da sve bude kao na starom. Cijelo popodne sjedila je s njegovim telefonom u svojoj sobi, a kad ga je vratila, bila je neobično tiha. Sabiha je mislila da je umorna. Dok je Hajra sipala supu, tablet je mijenjao fotografije svakih osam sekundi, a ona ih je najavljivala kao spikerka. "Ovo je Amar na utakmici u Kaknju. Ovo je Šemsin mali. Ovo je Halid s paradajzom."
Onda se na tabletu pojavio balkon hotela i iza njega more. "Ovo je neko od Šemsinih na moru", rekla je Hajra. Sabiha je primijetila da je Nedimova viljuška stala na pola puta. Sljedeća fotografija bila je snimljena u restoranu: Nedim za stolom, sa ženom tamne kose koja mu je naslonila glavu na rame. Iza njih se vidio Stari most. U uglu je pisao datum, devetnaesti mart. Tog dana je Nedim, koliko je Sabiha znala, bio u Banjoj Luci na sajmu namještaja.
"Pa ovo je Nedim", rekla je Hajra, zadovoljna što ga je prepoznala. Niko nije odgovorio. Halid je spustio kašiku u tanjir. Amar je prestao žvakati. Nedim je rekao da je to koleginica, Medina iz poslovnice u Tuzli, da su bili na timskom okupljanju i da se tamo svi slikaju sa svima. Dok je to govorio, tablet je promijenio fotografiju. Ista žena i on, u autu, ona ga ljubi u obraz. Pa ona na Neretvi, s njegovim satom na ruci. Pa njih dvoje ispred hotela u Mostaru, njena ruka u njegovom džepu od jakne. Amar je pogledao oca, pa majku, pa opet oca, i Sabiha je vidjela da njen sin od šesnaest godina u tom trenutku sabira ono što ona sabira već mjesecima: duge sastanke, sajmove, telefon koji uvijek leži ekranom okrenutim prema stolu.
Nedim je ustao tako naglo da je prevrnuo čašu soka i istrčao u hodnik po telefon. Kroz vrata su ga čuli kako ga pokušava otključati. Telefon je bio nov i Nedim nije znao šifru. "Ena, koja je šifra?", viknuo je. Ena nije podigla pogled s tanjira. "Mamin rođendan", rekla je. Čuli su ga kako kuca. Jednom. Dvaput. "Piše da pokušam za jednu minutu", rekao je glasom kakav Sabiha nikad nije čula od njega.
Halid je ustao i iščupao punjač iz utičnice, ali tablet je bio pun i nastavio je raditi na bateriju. Za tu minutu pokazao je još sedam fotografija. Na posljednjoj je bila torta, čokoladna, s natpisom od šlaga: Za mog N. Sabiha je prepoznala stolnjak, kockasti, crveno bijeli, iz kafića kod tabhane u kojem je Nedim volio piti kafu kad bi bio u Visokom. Prepoznala je i datum. Bio je to njen rođendan. Te večeri sjedila je s djecom do jedanaest, sa svojom tortom, jer je Nedim nazvao i rekao da se kod Jajca prevrnuo kamion i da je put zatvoren.
Hajra je ustala. Od svega što tablet zna raditi, ona je naučila samo jednu stvar: zaustaviti fotografiju kad joj se neka svidi. Pritisnula je dugme. Torta je ostala na ekranu, s natpisom od šlaga, iznad frižidera i iznad cijele porodice. "Sjedi", rekla je Hajra prema hodniku, mirno, kao kad je Nedim imao deset godina. Nedim je ušao s telefonom u ruci i nije sjeo.
Sabiha je obrisala usta salvetom i okrenula se kćerki. "Kako se neko briše iz albuma?", pitala je. Ruke su joj bile mirne, i to ju je iznenadilo više od svega. Ena je ustala, skinula tablet sa zida i stavila ga pred majku. Pokazala joj je postavke, pa članove, četrnaest imena, od Šemse do Amara. Pored svakog je stajala mala slika. Pored Nedimovog je bila fotografija s njihovog vjenčanja, koju je Ena sama izabrala, jer je mislila da je lijepa.
Na ekranu je pisalo: Ukloniti člana Nedim Hodžić iz albuma Porodica Hodžić? Njegove fotografije bit će uklonjene. Sabiha je pritisnula Da. Torta je nestala. Nestali su hotel, Neretva, auto i sat. Tablet je za trenutak pocrnio, a onda je opet počeo vrtjeti fotografije, kao da se ništa nije desilo: Amar s loptom, Šemsin mali, Halid s paradajzom.
Nedim je napokon otključao telefon i gledao u tablet kao da ga vidi prvi put. "Šta ste uradili?", pitao je. Niko mu nije odgovorio. Halid je uzeo kašiku. "Supa će se ohladiti", rekao je. Pa je, ne dižući pogled, dodao: "A ti ćeš danas oprati suđe." Hajra je vratila tablet na zid. Nedim je stajao još malo s telefonom u ruci, a onda je otišao do sudopera i pustio vodu, iako niko još nije završio s jelom.
Sabiha je s djecom krenula prije kafe. Hajra ih je ispratila do kapije i u ruke joj gurnula posudu sa dolmom, umotanu u kuhinjsku krpu. Nije rekla ništa. Samo ju je dugo držala za lakat, kao da se boji da će pasti. Nedim nije izašao iz kuhinje. Kroz prozor se čulo kako teče voda. Amar je sjeo naprijed. Ena je sjela iza majke i cijelim putem do autoputa gledala kroz prozor u Bosnu.
Kod naplatne rampe Sabiha ju je pogledala u retrovizoru. "Jesi li znala?", pitala je. "Od subote", rekla je Ena. "Te fotografije su na starom telefonu bile u skrivenom folderu. Na novom nisu. Čim se telefon spojio na dedin internet, počele su ići u album. Tata je rekao da sve bude kao na starom." Zastala je. "Ja nisam htjela da bude kao na starom." Sabiha nije ništa rekla. Platila je putarinu, uzela račun i, kad se rampa podigla, uključila žmigavac i pretekla kamion koji je pred njima mileo prema Sarajevu.