Mladen Kovačević, viši stručni saradnik u Gradskoj upravi Banje Luke, četrdeset jedna godina, ležao je subotom na kauču u svom stanu u Boriku i razmišljao o ženidbi. Razmišljao je o njoj šest godina, uvijek subotom, uvijek ležeći. "Stana", zvao je ženu koja mu je čistila stan, "je li krojač pitao zašto mi treba tamno odijelo?" "Pitao je." "I šta si mu rekla?" "Da se ženite." "A on?" "Rekao je da je bilo i vrijeme." Mladen je zadovoljno zatvorio oči, a onda ih odmah otvorio, jer mu se učinilo da je krojač rekao previše.
U podne je došla teta Milka, frizerka iz Starčevice, koja je pola grada udala između dva feniranja. Iz torbe je izvadila svesku i pročitala: Tihana Marić, trideset četiri godine, kćerka pokojnog Jovana koji je držao dvije gvožđare, kuća na Petrićevcu s orahom u dvorištu, govori malo, a lijepo se smije. "Lijepo zvuči", rekao je Mladen. "Hajde da sačekamo proljeće." Bio je oktobar.
Tada je bez kucanja ušao Žarko Babić, Mladenov prijatelj iz gimnazije, koji je prodavao osiguranja i govorio kao da ih prodaje i kad ne radi. Kad je vidio Milku, pocrvenio je. Ona ga je prije devet godina oženila, kako je volio reći, i obećala mu mirnu ženu. "Mirnu!", vikao je. "Ona i u snu daje upute!" Onda je čuo za Tihanu i za proljeće i odjednom se smirio. "Nema proljeća", rekao je. "Ti ćeš se, Mladene, oženiti ove sedmice. Ti si kauč u odijelu. Neko mora nešto uraditi s tobom." I odvukao ga je na Petrićevac.
U Tihaninoj dnevnoj sobi već su sjedila trojica. Izvršitelj Rajko Pržulj imao je fasciklu na koljenima i pitao tetku Rosu je li kuća uknjižena i koliko kvadrata ima potkrovlje. Poreski savjetnik Vedran, u cipelama koje su škripale, objašnjavao je da se seli u Graz i da mu treba žena koja zna njemački. Đorđe, kuhar koji je dvadeset godina plovio na kruzerima, pričao je o Palermu i usput svima rekao da ga je odbilo sedamnaest žena, kao da daje preporuku. Kad je Tihana ušla s kafom, svi su ustali. Rajko je pitao Mladena gdje radi. "U Gradskoj upravi", rekao je Mladen. "Koji odsjek?" "Komunalne takse." Rajko je to zapisao u fasciklu, kao da će jednog dana i to izvršiti. Tihana je pitala hoće li još neko kafu. Svi su rekli da hoće, osim Mladena, koji nije znao hoće li. Više nije rekao ni riječ i otišao je prvi, s izgovorom da mu je ostala upaljena pegla.
Te večeri Tihana je sjedila nad laptopom i pravila tabelu. Rajko je bio ozbiljan, ali je gledao zidove kao da ih procjenjuje. Vedran je imao lijepe ruke i nikakav osjećaj za šalu. Đorđe ju je nasmijao dva puta, ali je bilo jasno da će i nju jednog dana nekome nabrajati. Onaj tihi, Mladen, nije rekao gotovo ništa, a to joj se, začudo, svidjelo. Mislila je kako bi bilo da može uzeti Rajkovu ozbiljnost, Đorđev smijeh, Vedranove ruke i Mladenovu šutnju i od toga složiti jednog čovjeka. Tabela se nije sabirala. Zatvorila je laptop i otišla spavati, ljuta na matematiku.
Sutradan je Žarko preuzeo stvar. Došao je kod Tihane u devet ujutro i sa žaljenjem joj ispričao da Rajko ima dugove do grla, da je Vedran njemački naučio sa interneta i da Đorđe hrče kao brodska sirena. Ništa od toga nije znao. "A vaš prijatelj?", pitala je ona. "Zlato", rekao je Žarko. "Ozbiljan, štedljiv, ne pije, voli djecu i cvijeće." Mladen nikad nije imao cvijeće. Zatim je Žarko nazvao Rajka i rekao mu da je kuća pod hipotekom, a Vedranu da Tihana govori samo ruski. Đorđu je Tihana odbijenicu poslala porukom. Bila mu je osamnaesta i primio ju je mirno, kao čovjek koji zna statistiku.
Iste večeri Žarko je dovezao Mladena na Petrićevac, posjeo ga u fotelju pored Tihane i izašao u dvorište, pod izgovorom da gleda orah. Dugo su šutjeli. Onda je Mladen rekao da je Vrbas ljeti hladan, i da mu je to drago. Tihana je rekla da je i njoj drago. On je rekao da ne voli kad ljudi puno pričaju. Ona je rekla da ni ona ne voli. Opet su šutjeli, ali ovaj put drukčije. Mladen je pomislio da bi ovako mogao sjediti godinama. Bila je to najduža misao koju je o ženi imao.
Žarko je upao s orahom u ruci i pitao jesu li se dogovorili. Nisu. "Pa šta čekaš?", rekao je Mladenu. "Kleči." Mladen je rekao da će razmisliti. Žarko ga je uhvatio za ramena i spustio na koljena, kao što se spušta kofer. Mladen je, s koljena, pitao Tihanu bi li se udala za njega. Ona je rekla da bi. Žarko je već zvao rođaka u Gradskoj upravi. Za petak u podne neko je otkazao termin. "Zašto čekati?", rekao je i otišao kupiti cvijeće, jer je obećao.
U petak je sala za vjenčanja bila puna. Došle su tetka Rosa, teta Milka i Tihanine rođake, ali i pola Mladenovog odsjeka, jer je sala bila na istom spratu kao njegova kancelarija. Tihana je stigla u jednostavnoj bijeloj haljini i nasmijala mu se s vrata, onako kako je Milka obećala. Mladen je pomislio da je lijepa, i to ga je uplašilo više nego išta dotad. Matičarka je mladoženju poslala u malu sobu iza sale da sačeka deset minuta, dok se ne potpišu svjedoci. Mladen je sjeo, ustao i ponovo sjeo. Sad je sve odlučeno, mislio je. Do prije minut nije bilo, a sad jeste. Zauvijek, i svaki dan, kafa ujutro i kafa uveče, četrdeset godina. Pogledao je prozor. Bio je to stari prozor u visokom prizemlju, niko ga nije zatvorio do kraja, a ispod njega je bio cvjetnjak s begonijama, jedva metar i po niže.
Popeo se na radijator, pa na prozorsku dasku. Na rukavu mu je visila ceduljica s cijenom, jer je odijelo kupio pod uslovom da ga može vratiti. Skočio je u begonije. Radnik iz gradskog zelenila, koji je u tom času grabljao lišće, pogledao ga je i nije rekao ništa, jer je u Banjoj Luci već svašta vidio. Mladen je otresao zemlju s nogavica i krenuo brzo, pa još brže, prema stanici pored Vrbasa.
Kad je Žarko otvorio vrata male sobe, zatekao je otvoren prozor i latu begonije na dasci. Viknuo je tako da su rođake izvadile telefone. Tihana je prišla prozoru u bijeloj haljini i ugledala, daleko niz ulicu, čovjeka u tamnom odijelu kako trči, s bijelom ceduljicom koja mu leprša na rukavu. "Je li ovo prvi put?", pitala je matičarku. "Treći ove godine", rekla je matičarka. "Ali prvi kroz prozor." Tetka Rosa je zaplakala, teta Milka je nešto precrtavala u svesci, a Tihana se, na opće iznenađenje, nasmijala. "Ručak je plaćen", rekla je. "Idemo jesti."
Snimak je do večeri imao naslov Mladoženja pobjegao kroz prozor vlastite zgrade i obišao sve banjalučke portale. U ponedjeljak su na Mladenovim kancelarijskim vratima kolege zalijepili begoniju. Ali Mladen to još nije znao. U petak, u pola jedan, sjedio je na klupi na autobuskoj stanici pored Vrbasa, s ceduljicom na rukavu, i gledao rijeku.
Disao je i bio slobodan i prvih pet minuta osjećao se kao čovjek koji je izbjegao nesreću. Onda se sjetio kako je Tihana rekla da ni ona ne voli kad ljudi puno pričaju. Pomislio je da bi se možda trebao vratiti. Pomislio je da bi se možda trebao vratiti sutra. S lijeve strane dolazio je autobus prema centru, s desne autobus prema Boriku. Mladen je ustao, stao tačno na sredinu stanice i čekao da prvi stigne onaj koji će odlučiti umjesto njega.