S terase malog hotela na Pločama vidjeli su se cijeli stari port, zidine i, malo dalje, tamna mrlja Lokruma. Bilo je kasno poslijepodne, krajem jula, i turisti su se već spuštali sa zidina kao voda niz stepenice. Za stolom pored ograde sjedile su dvije žene od pedeset osam godina, obje u lanenim haljinama, obje udovice, obje iz Sarajeva. Kćerke su im u podne otišle brodom na Lokrum s dvojicom mladića sa jedrilice iz Splita i rekle da se vraćaju prije mraka. Ljiljana je rješavala ukrštenicu iz Oslobođenja. Nermina je gledala more.
Poznavale su se od prvog razreda gimnazije. Nermina je uvijek bila ona koju gledaju, Ljiljana ona koja stoji pored nje i drži joj torbu. Nermina se udala za Zlatka Mutevelića, arhitektu o kojem je pola Sarajeva sanjalo, a Ljiljana, na brzinu, iste jeseni, za Predraga, mirnog inženjera kojeg niko nije zapamtio. Predrag je umro prije pet godina, Zlatko prije tri. Na obje dženaze one su stajale jedna pored druge, kao uvijek.
Nermina je gledala Lokrum i mislila na kćerke. Njena Lamija bila je pametna, dobra i razumna, od onih koje se zovu kad treba popuniti formular. Ljiljanina Katarina pjevala je u Beču, smijala se glasno, ulazila u sobu kao da je soba nju čekala. Kad su bile male, Nermina je Lamiju upisala na klavir, a Katarina je, u posjeti, sjela za isti klavir i po sluhu odsvirala ono što je Lamija vježbala mjesec dana. Nermina je to godinama mjerila i nikad nije razumjela. Kako su tiha Ljiljana i Predrag, kojeg niko nije zapamtio, dobili takvo dijete?
"Sjećaš li se kad smo ovdje bile prvi put?", rekla je. Ljiljana je podigla pogled s ukrštenice. Bilo je to ljeto devedeset sedme, prvo ljeto poslije rata. Došle su autobusom sa grupom studenata, spavale u sobi s još četiri djevojke iznad jedne konobe u Prijekom. Zlatko je stigao sedmicu kasnije, kao Nerminin zaručnik, s prstenom u džepu košulje. "Sjećam se", rekla je Ljiljana. "Ti si se tada razboljela", rekla je Nermina. "Ona noć kad je pala kiša. Sedmicu si ležala s visokom temperaturom."
Tog ljeta Dubrovnik je još mirisao na svjež malter. Krovovi u Starom gradu bili su pokriveni novim crijepom, jarko narandžastim među starim, a na Stradunu su se vidjele zakrpe u kamenu. Zlatko ih je vodio na Lokrum, plaćao sladoled, nosio im peškire. Uveče su njih troje hodali zidinama dok ih čuvar nije potjerao. Nermina je pričala, Zlatko se smijao, a Ljiljana je šutjela. Nermina je tek kasnije primijetila da je i Zlatko šutio kad bi Ljiljana šutjela, kao da njih dvoje slušaju nešto što ona ne čuje.
Ljiljana je odložila olovku. Sunce je palo iza Srđa i terasa je postala plava. Konobar je donio dvije čaše bijelog vina, iako ih niko nije naručio, jer su tako radile svako veče. Nermina je otpila gutljaj i odlučila da je trideset godina dovoljno. "Znaš li ko ti je napisao onu cedulju?", pitala je. "Koju cedulju?" "Onu na recepciji. Čekam te u ponoć na Porporeli. Z."
Ljiljana je dugo šutjela. "Zlatko", rekla je napokon. "Ne", rekla je Nermina. "Ja." Objasnila je mirno, kao da priča o receptu. Imala je Zlatkova pisma, znala je kako piše veliko Z i kako mu se ruka zanese udesno na kraju reda. Vidjela je kako je Ljiljanu gledao na Stradunu, onog prvog dana, dok je Ljiljana, kao i uvijek, nosila njenu torbu. Htjela je samo da Ljiljana jednu noć čeka sama na kamenom molu, na vjetru, i da se ujutro vrati smiješna. Nije znala da će pasti kiša.
Ljiljana je otvorila novčanik i iza lične karte izvadila presavijen papir, žut na prevojima. Razmotala ga je na stolu, između dvije čaše. Nermina je prepoznala svoj rukopis, koji je trideset godina bio Zlatkov. "Čuvala sam je", rekla je Ljiljana. "Mislila sam da je to jedino što mi je ikad napisao." Nermina je osjetila nešto nalik stidu i odmah ga potisnula. "Žao mi je", rekla je. "Bila je to glupa šala. Čekala si sama cijelu noć na kiši, a on je spavao u hotelu."
"Nisam čekala sama", rekla je Ljiljana. Nermina se nasmijala. "Odgovorila sam mu", nastavila je Ljiljana. "Tog popodneva sam ostavila cedulju na recepciji njegovog hotela. Napisala sam: doći ću. Došao je." Nermina se prestala smijati. Sjetila se jutra poslije te noći, Zlatka za doručkom, mokre kose i čudno tihog, kako govori da je bio u šetnji jer nije mogao spavati. Mislila je da su to nervi pred vjenčanje. Sjetila se i da je sutradan Ljiljani nosila čaj u sobu iznad konobe i bila prema njoj neobično nježna, jer joj je, ispod svega, bilo malo žao.
Dugo je gledala u papir na stolu. Onda se uspravila, onako kako se uspravljala cijeli život kad bi neko u sobi bio važniji od nje. "Pa šta", rekla je. "Došao je, iz pristojnosti, jer je mislio da ga zoveš. Ja sam ga imala trideset godina. Kuću na Koševu, dvoje ljudi za stolom svako jutro, dženazu na kojoj su svi znali čija sam. Ti si imala jednu noć na Porporeli i cedulju koju sam ti ja napisala." Ustala je i prebacila džemper preko ramena, kao da je razgovor gotov.
Ljiljana nije ustala. Polako je presavila papir po starim prevojima. "Katarina je rođena u aprilu, Nermina", rekla je. Nermina je stala s rukom na naslonu stolice. Nije odmah razumjela, a onda je, kao i sve u životu, izbrojala. Jul. April. Svadba na brzinu, u septembru, o kojoj je cijelo Sarajevo pričalo da je Ljiljana kasno shvatila da joj prolaze godine. Katarinin smijeh. Katarinina obrva koja se diže kad nekome ne vjeruje. Katarinina ruka koja se zanese udesno kad potpisuje čestitku. "Predrag je znao?", pitala je Nermina, i glas joj je bio tuđ. "Predrag je znao od prvog dana", rekla je Ljiljana. "I volio ju je više nego iko od nas."
U stari port je tada ušao brod s Lokruma. Na pramcu su stajale dvije mlade žene i mahale prema terasi. Jedna je mahala skromno, iz ručnog zgloba. Druga je mahala cijelom rukom, iznad glave, kao što je Zlatko mahao s perona kad bi odlazio na put. Ljiljana je ustala, stavila cedulju u džep haljine i krenula niz stepenice prema portu, ne žureći, kao žena koja je trideset godina znala kuda ide.
Nermina je ostala sama na terasi, s dvije čaše vina i rukom na naslonu prazne stolice. Ispod nje, na kamenom molu Porporele, upalila se prva svjetiljka. Gledala je kako Katarina skače s broda na obalu i grli Ljiljanu, a onda i Lamiju, i dugo je pred očima imala ono mahanje, iako je brod odavno bio privezan.