Pozivnica je stigla u srijedu u deset i četrnaest, u istoj sekundi kod svih šezdeset dvoje zaposlenih Kvadrat softa, i ja sam je prvo čuo, a tek onda vidio. Na devetom spratu jedne zgrade na Marijin Dvoru zazujalo je šezdeset telefona, po stolovima, u džepovima i u jednoj kesi s burekom. Moja kancelarija je bivša ostava pored kuhinje, i kroz otvorena vrata vidio sam kako ljudi istovremeno spuštaju pogled, pa ga dižu i gledaju jedni u druge preko monitora.
U pozivnici je pisalo: Jahorina, soba 214, hotel Bijela staza, od petka u pet do nedjelje u podne. Organizator Jelena Marić. Učesnik Dževad Mašić. U napomeni: "Ponesi punjač. Tvoje papuče su kod mene. I ovaj put bez telefona pod jastukom." Ispod svega, u polju za primaoce, stajalo je ono što je kod nas stajalo ispod obavijesti o platama i praznicima: Svi zaposleni.
Jelena je vodila projekte i bila najuređenija osoba u firmi. Njen kalendar bio je obojen u pet boja i nikad nije kasnila na sastanak. Dževad je bio direktor prodaje, imao je četrdeset šest godina i na stolu fotografiju na kojoj su njegova žena Senada i dva dječaka na sankama na Bjelašnici. Od ljeta je svima pričao da su on i Senada pred razvodom i da spava kod majke na Dobrinji. Pričao je to tiho, uz kafu, kao čovjek kojem je teško, i ljudi su ga tapšali po ramenu. Ja sam nešto naslućivao, jer su oboje petkom odlazili u pola tri i oboje su ponedjeljkom imali isti tamni ten sa Jahorine, ali to nije bio moj posao.
Jelena je bila u mojoj ostavi prije nego što sam stigao zatvoriti pozivnicu. "Povuci to", rekla je. "Gorane, molim te, povuci." Objasnio sam joj, brže nego što sam ikad ikome išta objasnio, da povlačenje radi samo za poruke koje niko nije otvorio, a sistem je već pokazivao da ih je otvorilo četrdeset sedam. Pitala je kako se to uopće desilo. Pokazao sam joj: umjesto ličnog kalendara izabrala je zajednički, onaj na kojem su praznici i dani isplate, a on automatski poziva sve. Razlika je bila jedan klik u padajućem meniju.
Dževad je došao dvije minute poslije nje, mirnog lica, i zatvorio vrata za sobom. Jelenu nije ni pogledao. Rekao je da ja, kao administrator, znam izbrisati poruku iz svih sandučića na serveru, i da on zna da ja to znam. "Reći ćemo da je to bila tvoja vježba iz sigurnosti", rekao je. "Lažna pozivnica, da vidimo ko će kliknuti. Svi će povjerovati, Gorane. Tebi uvijek vjeruju." Jelena ga je tada pogledala, prvi put, kao da ga vidi s neke daljine.
Prije nego što sam išta odgovorio, zazvonio je fiksni telefon. Direktorica Mubera Hasić rekla je samo: "Gorane, iz ove firme se ništa ne briše bez mog potpisa", i spustila slušalicu. Onda su počeli stizati odgovori. Prvi je kliknuo Kemo iz podrške: "Prihvaćeno: Jahorina, soba 214." Za njim još jedanaest ljudi, pa jedno "Možda" od računovođe, pa prihvatanje Muberine asistentice, za koje se ona poslije kunula da je bilo slučajno. Iz otvorenog prostora čuo se smijeh, onaj ružni, kojim se ljudi smiju dok im je drago što nisu na tuđem mjestu.
U deset i trideset jedan stigao je odgovor svima, s privatne adrese Senade Mašić. Pisalo je: "Prihvatam. Djeca pitaju da li da ponesu sanke. Senada." Smijeh je prestao kao da je neko izvukao utikač.
Taj nalog sam trebao ugasiti ja. Kad je Senada prije dvije godine, poslije drugog sina, otišla iz firme, zamolila me da joj poštu sa službene adrese mjesec dana prosljeđujem na privatnu, dok ne javi klijentima. Mjesec je trajao dvije godine. Senada je za to vrijeme dobijala sve što smo dobijali i mi: obavijesti o platama, pozive na torte za tuđe rođendane, molbe da se petkom isprazni frižider. I pozivnicu za sobu 214.
Jelena je pročitala odgovor stojeći iza mene. Kroz stakleni zid vidio sam Dževada u njegovoj kancelariji, s telefonom na uhu, kako zove nekoga ko se ne javlja. Jelena nije plakala. Pitala me, tiho, od kad Senada dobija našu poštu. Rekao sam joj. "Znači, nema majke na Dobrinji", rekla je. "Ima", rekao sam, jer nisam znao šta drugo da kažem. "Majka ima", rekla je. "Samo on kod nje ne spava." Otišla je u kuhinju, skuhala kafu, vratila se za svoj sto i do pet nije ustala.
Poslije podne Dževad je svima poslao kratak mejl: "Kolege, molim vas da poštujete privatnost. Riječ je o nesporazumu." Kemo iz podrške je za minutu kliknuo "Prihvaćeno", ovaj put sigurno ne slučajno. Jelena je u isto vrijeme dobila poruku na telefon i pokazala mi je preko pregrade, bez riječi. Dževad joj je pisao: "Nije kako izgleda. Sve ću ti objasniti u petak." Gledala je u ekran dugo, kao da čita ugovor sitnim slovima. "U petak", rekla je. "On i dalje misli da putujemo."
Dževad u četvrtak nije došao. Došla je Senada, u devet, i na recepciji ostavila ključeve službenog auta, karticu za ulaz i torbu s njegovim laptopom. Onda je pokucala na moju ostavu. Bila je niža nego na fotografiji i mirnija nego što sam se bojao. "Ti si mi ono podesio prosljeđivanje", rekla je. Izvinio sam se. "Nemoj", rekla je. "Dvije godine sam iz vaših mejlova znala da firma subotom nema nikakve sastanke u Tuzli. Znala sam da laže. Nisam znala samo s kim." Zamolila me da prosljeđivanje ugasim dok ona gleda. Ugasio sam ga. Rekla je hvala i krenula prema liftu. Usput je prošla pored Jelenina stola. Jelena je ustala. Nijedna nije ništa rekla. Senada joj je kratko klimnula glavom, kao komšinici s kojom se vozi u liftu, i otišla.
U petak u šesnaest i četrdeset pet ponovo je zazujalo šezdeset telefona. Podsjetnik: "Jahorina, soba 214, za petnaest minuta." Događaj niko nije obrisao, ni ja, ni Jelena, ni direktorica, i sada je podsjećao sve nas. Neko se nasmijao, pa ušutio. Mubera je izašla iz svoje kancelarije, rekla "Vikend je, ljudi" i ugasila svjetlo u sali za sastanke, iako u njoj nije bilo nikoga. Jelena je obukla jaknu, uzela torbu i otišla prva, ne gledajući ni u koga.
U ponedjeljak sam je zatekao kod aparata za kafu. Pitao sam je, jer niko drugi nije smio, kako je bilo za vikend. "Bila sam", rekla je. "Soba je bila plaćena i nije se mogla otkazati. Spavala sam dvanaest sati, a telefon sam ostavila na recepciji." Uzela je čašu i krenula prema svom stolu. "A papuče?", pitao sam, i odmah mi je bilo krivo. Zastala je. "Ostavila sam ih u ormaru sobe 214", rekla je. "Neka ih neko prihvati."