Ringišpil u luna parku pored mostarskog sajma vrtio se do ponoći, a muzika s razglasa čula se do pola grada. Edita Pehar otišla je po Anđelu u pola dvanaest, jer su se vrata hotela Kameni han zaključavala u ponoć, a Ante osoblju nije davao drugi ključ. Našla ju je na plastičnom konju, raspuštene kose, kako se smije svaki put kad prođe pored jednog visokog mladića u tamnom sakou. Mladić je stajao uz ogradu i nije gledao ništa drugo.
Edita je stala iza njega i čekala da se ringišpil zaustavi. U gužvi ju je neko gurnuo na njega, a on ju je uhvatio za ruku da ne padne i držao je trenutak duže nego što je trebalo. Izvinio se i nasmijao tako da se ni ona nije mogla ljutiti. Zvao se Eldin Zubović, bio je advokat iz Sarajeva i u Mostaru je imao suđenje na Kantonalnom sudu. Spavao je u njihovom hotelu, u sobi sedam. Edita je cijelim putem nazad osjećala njegove prste na zglobu, kao trag od sata koji je skinula.
Bilo joj je četrdeset jedna, a s Antom je bila u braku osamnaest godina. Ante je bio dvadeset godina stariji od nje i imao, osim hotela, vinoteku kod Starog mosta. Ante je o cijenama žilavke i blatine govorio kao drugi ljudi o vremenu, i to je bilo gotovo sve što je govorio. Djece nisu imali. Anđela je kod njih od proljeća radila kao sobarica. Imala je dvadeset godina i došla je iz jednog sela kod Stoca, s osam razreda, jednim koferom i rukopisom kojeg se stidjela: pisala je polako, slovo po slovo, bez kvačica i s greškama zbog kojih je u školi stajala pred tablom.
Eldin je ostao tri dana. Anđela mu je nosila doručak u sobu sedam i vraćala se crvena u licu. Treće večeri prošetali su do Starog mosta, a ona se vratila kasno, s ključem koji joj je Edita ostavila ispod saksije i s posjetnicom u džepu. Na poleđini je pisalo: Piši mi. Anđela je posjetnicu pokazala Editi kao dokument koji ne zna pročitati. Onda ju je zamolila: "Vi lijepo pišete, gospođo. Ja ću napisati gluposti, s greškama, i on će mi se smijati."
Prvu poruku pisale su zajedno, za recepcijom, poslije ponoći, na Anđelinom telefonu. Anđela je govorila šta hoće reći, a Edita je to slagala u rečenice. Bilo je kratko i pristojno. Eldin je odgovorio iste noći, dugo, o Sarajevu na kiši i o predmetima koje gubi jer su klijenti u pravu, a zakon nije. Sljedeće večeri Anđela je zaspala na kauču u predvorju dok je Edita još tražila riječ. Edita je poruku dovršila sama. Napisala je da su se vratile čiope i da kruže oko mosta tako brzo da se čini kako ga one drže u zraku.
Od tada je pisala svake noći. Anđela je ponekad diktirala, a češće je samo pitala šta je on napisao. Edita joj je prepričavala, a onda je počela prepričavati manje. Eldinove poruke čitala je dva puta, za recepcijom pa u krevetu, dok je Ante pored nje gledao vijesti s utišanim tonom. Pisala mu je stvari koje nikad nije rekla Anti: da je sa dvadeset tri godine htjela studirati književnost u Sarajevu, da voli kišu po kamenim krovovima Kujundžiluka i da se boji tišine u velikim kućama. Eldin je pisao da nikad nije sreo ženu koja ovako vidi stvari. Edita je znala da to piše Anđeli i znala je da piše njoj, i nije znala šta je od toga gore.
U junu je Eldin došao na jedan vikend. Anđela je bila sretna i nespretna, pričala mu je o selu, o braći i o šefici koja je stroga, ali dobra. Eldin ju je slušao s osmijehom i povremeno je gledao kao da u njoj traži ženu iz poruka. "Ti uživo manje pričaš nego što pišeš", rekao je. Anđela je rekla da se stidi. Edita je cijeli vikend provela u kancelariji, iza zatvorenih vrata, i prvi put je poželjela da on ode.
U julu je Anđelin otac javio da joj je našao posao za sezonu u jednom hotelu u Austriji i da autobus ide petnaestog. Anđela je plakala u vešeraju, među čistim čaršafima. Te noći Edita je Eldinu napisala samo to, bez ukrasa: da odlazi i da ne zna hoće li se vratiti. Odgovor je stigao za deset minuta. "Nemoj ići. Udaj se za mene." Edita je dugo gledala te riječi. Onda je otišla u vešeraj, probudila Anđelu i pokazala joj ekran. Anđela je vrisnula i zagrlila je. Odgovor "Hoću" na kraju je otkucala Edita, jer su Anđeli drhtale ruke.
Vjenčali su se u augustu, u matičnom uredu u Mostaru. Eldinova majka bila je bolesna i nije mogla doći iz Sarajeva, a Anđela je za kumu izabrala Editu. Edita je, u plavoj haljini, stajala pored mladenke i potpisala se u knjigu odmah iza nje. Anđela se potpisala polako, s jezikom među zubima, kao u školi. Eldinov kum, kolega iz kancelarije, cijelo vrijeme je fotografisao telefonom. Ručak je bio na terasi jednog restorana iznad Neretve, i Ante je s konobarom raspravljao je li žilavka dovoljno hladna.
Poslije ručka Eldin je iz džepa izvadio čestitku koju mu je dala majka, i olovku. "Napiši mami dvije riječi", rekao je Anđeli. "Čitao sam joj tvoje poruke dok je ležala. Ona misli da sam oženio pjesnikinju." Anđela je uzela olovku i pisala dugo. Kad je završila, Eldin je pročitao: draga mama puno vas pozdravlja vasa snaha vidimo se usarajevu. Bez kvačica, bez zareza, slova različite veličine. Pogledao je Anđelu, koja se ponosno smiješila, pa Editu, preko stola. Edita nije spustila pogled.
Našao ju je kasnije na kraju terase, kod kamene ograde odakle se vidio most. Nije je ništa pitao. Rekao je samo: "Čiope." Edita je rekla da je sve pisala ona, od prve poruke do one riječi Hoću. Rekla je da nije htjela, a onda je htjela, i da ne traži da joj oprosti. Eldin je rekao da se oženio jednom ženom, a zaljubio u drugu, i da ne zna kako se to piše. Poljubio ju je jednom, kratko, kao da potpisuje nešto što se više ne može povući. Edita se prva odmakla. "Ona tebe voli bez ijedne riječi", rekla je. "Ja to nikad nisam znala."
Uveče su mladenci otišli vozom za Sarajevo. Anđela je prije Jablanice zaspala na njegovom ramenu, s buketom u krilu. Eldin je otvorio telefon i čitao poruke od prve, dok je napolju u mraku tekla Neretva. Bile su lijepe kao i prije. Onu o čiopama pročitao je tri puta. U jednoj kasnijoj poruci pisalo je da čiope nikad ne slijeću i da spavaju u letu. On je to tada provjerio i bilo je tačno. Anđela se u snu pomjerila i promrmljala njegovo ime. Eldin je zaključao ekran i ostao tako, s rukom na njenoj kosi, sve do Sarajeva.
Edita se vratila kući pješice, preko mosta. Ante je već spavao, a na stolu je ostavio račun iz restorana, s podvučenom cijenom vina. Sjela je u kuhinju i otvorila poruke na svom telefonu, prazne, jer s njega Eldinu nikad nije pisala. Otkucala je: Čiope su večeras letjele nisko. Dugo je gledala tu rečenicu. Onda ju je brisala, slovo po slovo, polako, kako piše Anđela, sve dok ekran nije ostao prazan.