U Mostaru, u julu, u dva poslije podne, niko pametan ne hoda Onešćukovom. Klaudija ima dvadeset šest godina, radi u turističkoj agenciji i zna napamet koliko kamenih stepenica vodi na Stari most, ali danas ne broji ništa. Hoda, jer je upravo pročitala poruku od Leona iz Minhena: "Ne mogu doći ovo ljeto, ne ljuti se." Na trideset osam stepeni i s tom rečenicom u glavi, ispred Smajine radnje s bakrenim suvenirima kod Krive ćuprije, svijet joj se okrene i ona padne pravo u Smajine ruke. Smajo, šezdeset dvije godine, s brkovima i dvije operacije kičme, nije ništa uhvatio od osamdeset sedme. Ovaj put uhvati.
Unese je u hlad radnje, posadi na stoličicu i hladi je velikim bakrenim tanjirom sa Starim mostom, onim od sto dvadeset maraka. Kaže joj da sjedi koliko god treba, i to je prva rečenica koju je u radnji izgovorio a da nije bila o cijeni. Klaudija za dvije minute dođe sebi, izvini se, kaže da stanuje blizu i ode, ne primijetivši da joj je telefon ispao u korpu s vezenim torbicama. Gore, na prozoru stana iznad radnje, Hidajeta vidi samo ovo: svog muža, mladu ženu, njegove ruke i tanjir koji se njiše. Hidajeta vidi dovoljno.
Siđe polako, da prikupi dokaze, ali zatekne samo telefon u korpi. Ekran se upali. Na njemu mladić, preplanuo, s veslom na ramenu i osmijehom kakav se viđa na reklamama za sladoled. Hidajeta je imala težak dan i gleda ga duže nego što treba. "E, moj sine", uzdahne, "da je meni dvadeset pet godina." U tom trenutku ulazi Smajo s novom flašom vode i vidi svoju ženu kako s telefonom u ruci uzdiše nad slikom nepoznatog mladića.
"Ko je ovo?", pita Smajo. "A ko je bila ona?", pita Hidajeta. "Koja ona?" "Ona što si je držao u naručju i hladio tanjirom!" "Žena se onesvijestila!" "Ja bih se onesvješćivala svaki dan da znam da ćeš me ti hladiti." Smajo joj otme telefon. "A ovaj? Što ti je on u ruci?" "Našla sam ga u korpi!" "U korpi! Trideset pet godina braka, i ljubavnik u korpi za torbice!" Hidajeta uzme torbu i kaže da odlazi sestri na Bijeli Brijeg i da ne zna kad će se vratiti.
Smajo ostane sam s telefonom i s čašću. Čast traži da nađe tog momka i kaže mu sve u lice. Smajo pogleda sliku još jednom: momak je širok u ramenima, a ruke su mu od vesla kao Smajine noge. Smajo pogleda svoje ruke. Zaključi da se čast može braniti i riječima, i to s pristojne udaljenosti, po mogućnosti preko rijeke. Sjedne na prag i počne smišljati govor. Prva rečenica glasi: "Gospodine, vi ste nitkov." Druga: "Gospodine, vi ste nitkov bez obraza." Treća je toliko oštra da je izgovori naglas, da vidi kako zvuči.
Upravo tada Krivom ćuprijom prolazi Leon. Poruka o ljetu bila je laž: došao je noćnim autobusom iz Minhena da iznenadi Klaudiju i sad ide prema njenoj zgradi s ruksakom i cvijećem s benzinske pumpe. Ispred jedne radnje vidi čovjeka s brkovima kako maše telefonom u maskici s naljepnicom Starog mosta i bubamarom. Tu maskicu Leon je kupio. A na ekranu, kad se telefon upali, ugleda svoje lice. "Izvinite", kaže Leon, "otkud vam taj telefon?"
Smajo podigne glavu i ugleda momka sa slike, živog i višeg nego što je mislio. "Od žene!", vikne. "Od kakve žene?" "Od moje žene, a ti si joj na ekranu! Nemaš ti obraza!" Leon problijedi. Klaudijin telefon, od nečije žene. Klaudijine poruke posljednjih mjeseci bile su sve kraće. "Vaša žena", kaže Leon tiho, "ima li kosu do ramena? Plavu?" Smajo, koji ne zna ni koji broj cipela nosi Hidajeta, ali zna da se farba kod frizerke na Musali svake druge subote, kaže: "Ima! Plavu! Pa šta?" Leon sjedne na drugi kraj praga. Osam mjeseci u Minhenu, i Klaudija se udala za prodavača tanjira.
U tom času vraća se Klaudija, jer je kod kuće shvatila da nema telefona. Ugleda Leona na pragu i stane. "Ti si u Minhenu!" Leon ustane, hladan kao Neretva u maju. "A ti si udata. Čestitam." Klaudija ne razumije ni riječ, ali razumije jedno: rekao je da ne dolazi, a došao je, i nije joj se javio. "S kim si ti došao?", pita. "Ko je ona? Zato si lagao?" Leon kaže da ona mijenja temu. Klaudija kaže da je mijenja on. Smajo stoji između njih s telefonom i ne zna kome bi prvo nešto zamjerio.
A onda se s Bijelog Brijega vraća Hidajeta, sa sestrom, jer je sestra rekla da se takve stvari ne ostavljaju za sutra. Ugleda istu mladu ženu pred radnjom i Smaju pored nje. "Evo je opet!", vikne. Za pet minuta kod Krive ćuprije viču četvero ljudi, turisti snimaju telefonima, a konobar iz bašte preko puta iznese stolice za one koji su došli kasnije. Jedna turistkinja iz Japana pita ga je li ovo predstava i koliko košta ulaznica. Konobar kaže da je zasad besplatno. Smajo je prevaren od žene i od momka sa slike. Hidajeta je prevarena od muža i od cure s tanjirom. Leon je prevaren od Klaudije i od čovjeka s brkovima. Klaudija je prevarena od Leona i od žene koju niko nije vidio.
Tada telefon u Smajinoj ruci zazvoni. Na ekranu piše: "Teta Marica". Smajo se javi i, od bijesa, pritisne zvučnik. "Ko je sad?" Iz telefona se začuje ženski glas, veseo: "Klaudija, dušo, je li stigao Leon? Rekao je da će te iznenaditi, a ja ti ništa nisam rekla, jesam li?" Kod Krive ćuprije nastane tišina kakva se ondje ne pamti. "To je njegova mama", kaže Klaudija. Leon pokaže na Smaju. "A ko je onda ovaj?" "Čovjek koji me hladio tanjirom kad sam pala." "Pala?", pita Hidajeta. "Od vrućine", kaže Klaudija. "I od njegove poruke."
Leon prvo zagrli Klaudiju, pa se izvini Smaji, pa ponovo zagrli Klaudiju. Smajo mu dostojanstveno vrati telefon, kao da vraća mač, a kad čuje da momak vesla za klub iz Jablanice, zaključi da je dobro što je govor ostao neizgovoren. Onda se okrene Hidajeti. "A slika? Što si uzdisala nad njom?" Hidajeta ga pogleda kao da je pitao koliko je sati. "Uzdisala sam za tobom, budalo. Za onim od osamdeset sedme, što me uhvatio kad sam se okliznula na plesu u Domu kulture." Smajo zine, pa zatvori usta. Sestra kaže da je ona to odmah znala.
Snimak sa Krive ćuprije do večeri je imao četrdeset hiljada pregleda. Sutradan su pred Smajinom radnjom stajali turisti iz tri zemlje i tražili tanjir iz videa. Smajo ih je do subote prodao dvadeset sedam, svaki po sto dvadeset maraka, i svakom kupcu pokazao kako se njime hladi žena koja padne u nesvijest. Hidajeta je sjedila na stoličici i brojala novac, a kad bi neki turista pitao ko je ta žena, Smajo bi rekao: "Ona koju sam prvu uhvatio."