Berina Mušanovića vozio sam jedanaest godina i za to vrijeme naučio sam dvije stvari: da u autu šutim i da ne pitam ništa. Zato sam one večeri u Beču, kad je sve počelo, sjedio za susjednim stolom s čašom mineralne i sve čuo, a ništa nisam rekao. Danas mislim da je to bila moja greška, prva i najmanja.
Bili smo u restoranu "Zlatni klas" u Favoritenu, gdje naši građevinari slave kad dobiju posao i kad ga izgube. Tog ljeta svi su se nadali istom ugovoru: dogradnji bolnice za firmu Leitner Bau. Za Berinovim stolom sjedili su ljudi iz tri firme, a pored njega Velimir Kesić iz Banje Luke, koji je u Beču imao firmu, dva auta i mišljenje o svemu. Oko ponoći razgovor je skrenuo na žene koje sjede kod kuće dok muževi po šest mjeseci rade u Austriji. Velimir je rekao da nema žene koja toliko čeka. Svi su se smijali osim Berina. "Moja čeka", rekao je.
"Svaka čeka", rekao je Velimir, "dok ne naiđe neko ko ima vremena." Berin je spustio čašu. Velimir je predložio opkladu: dvadeset hiljada eura njegovih protiv pet hiljada Berinovih da će mu za dva mjeseca donijeti dokaz da Zinka nije ono što Berin misli. Berin mu je pružio ruku preko stola, a ljudi iz druge dvije firme bili su svjedoci. Ja sam gledao u mineralnu. Zinku sam poznavao. Bila je magistra farmacije u jednoj apoteci na Ferhadiji, govorila je tiho, a kad bi me Berin poslao po nju, uvijek mi je donosila kafu u auto, jer je znala da ne volim ulaziti.
Velimir je otišao u Sarajevo prve sedmice. Tri puta je ušao u njenu apoteku, kupovao vitamine i pričao o Beču. Zinka mu je vraćala kusur i govorila "doviđenja" prije nego što bi on završio rečenicu. Kad je shvatio da preko pulta neće dalje, potražio je drugi put. Stan na Vratniku čistila je četvrtkom Fehima, žena iz agencije, dok je Zinka bila na poslu. Velimir joj je dao petsto maraka i rekao da bi htio kupiti stan u istoj zgradi, pa bi samo da vidi raspored soba. Fehima je odlučila da mu vjeruje. Pustila ga je unutra i otišla na balkon.
Za dvadeset minuta Velimir je fotografisao spavaću sobu: akvarel Štrbačkog buka iznad kreveta, koji je naslikao Zinkin otac, jastuk s izvezenim inicijalima, cedulju zataknutu za ogledalo. Fehima mu je, da prekrati vrijeme, ispričala kako gospođa spava s upaljenim radiom, uvijek na istoj stanici, jer joj je tišina teška otkako je muž u Austriji. A iz kutije na komodi Velimir je uzeo staru srebrnu narukvicu, koju je Zinka naslijedila od nane, s natpisom s unutrašnje strane.
Pet dana prije roka sjeli su opet u "Zlatni klas". Velimir je stavio telefon na sto i polako listao slike, kao da pokazuje kuću na prodaju. Berin je prepoznao akvarel i problijedio. Velimir je pričao o radiju, o stanici, o tome kako ona ne može zaspati u tišini. Onda je iz džepa izvadio narukvicu i spustio je pored Berinove čaše. Berin nije pitao ništa. Sutradan je uplatio pet hiljada eura, a meni je naredio da odem u Sarajevo, spakujem Zinkine stvari, odvezem je majci u Bihać i pozovem bravara. "Neću joj čuti glas", rekao je. "Ni na telefonu."
Zinka mi je otvorila vrata s rukama u brašnu, jer je razvijala pitu. Rekao sam joj sve, onako kako sam čuo. Nije plakala. Pitala je samo šta je Velimir tačno pokazao Berinu. Nabrojao sam: sliku, radio, narukvicu. Otišla je do komode, otvorila kutiju i dugo gledala u prazno udubljenje u somotu. Onda je sjela na krevet i rekla jednu riječ: "Četvrtak." Trebalo mi je pola puta do Bihaća da shvatim šta je htjela reći.
Kod Bosanske Krupe zamolila me da stanem. "Ne vozi me majci", rekla je. "Ona će plakati, a ja nemam vremena za plakanje." Pitala je imam li ikoga u Beču. Dao sam joj adresu sestre u Simmeringu, koja je tada čistila kancelarije, između ostalih i u Leitner Bau. Berinu sam rekao da je Zinka kod majke i da ne želi razgovarati. Bilo je to prvi put za jedanaest godina da sam ga slagao, i nije me peklo.
Ono što slijedi znam od sestre i od Zinke, kasnije. Diplomu joj u Austriji nisu mogli priznati preko noći, pa je uz pomoć moje sestre dobila posao u kancelariji Leitner Bau, pod djevojačkim prezimenom, koje niko u firmi nije povezivao s Berinom. Gospođa Gertrud Leitner, žena od šezdeset godina koja je firmu naslijedila od oca i nikome nije vjerovala, za dva mjeseca dala joj je ključ od arhive. Zinka je bila tačna, nikad nije kasnila i nikad nije pitala ništa suvišno. U arhivi je bio i Velimirov dosije.
U novembru je autobusom otišla u Sarajevo na dva dana. Fehimu je našla u Hrasnom, u stanu na osmom spratu. Fehima je plakala, kuhala kafu i opet plakala, a onda je na listu iz sveske napisala šta se desilo onog četvrtka i potpisala se punim imenom. Iz ladice je izvadila kovertu s petsto maraka, netaknutih, i gurnula je preko stola. Zinka ju je uzela, iako joj novac nije trebao. Rekla je da je to dokaz, a ne novac.
Narukvicu je vidjela u decembru, na prijemu koji je Leitner Bau priredio za podizvođače. Nosila ju je Velimirova djevojka, mlada žena u zelenoj haljini, na lijevoj ruci. Velimir Zinku nije prepoznao: gledao je samo ljude od kojih je nešto trebao. Zinka je prišla djevojci i rekla da ima lijepu narukvicu. "Velimir mi ju je donio iz Sarajeva", rekla je djevojka, zadovoljna. "Kaže da ju je dobio na opkladi." Zinka se nasmiješila i otišla u kancelariju gospođe Leitner. Pričala je pola sata. Gospođa Leitner ju je saslušala bez riječi, a onda rekla: "Ugovore za bolnicu potpisujemo u januaru. Pozovite obojicu na večeru."
Na tu večeru vozio sam Berina. Smršao je, nosio isto odijelo kao u junu i u autu nije progovorio. Sjedili su u restoranu u prvom bečkom okrugu, gospođa Leitner na čelu stola, Velimir s djevojkom i narukvicom, Berin preko puta njih. Kod deserta gospođa Leitner je rekla da je čula za jednu čuvenu opkladu i zamolila Velimira da je ispriča. Velimir je pričao dobro, sa šalama i bez imena, i gledao u Berina. Berin je gledao u stolnjak.
Tada je iz sobe pored ušla Zinka, s fasciklom pod rukom. Berin je ustao tako naglo da je oborio stolicu. Zinka ga nije pogledala. Zamolila je djevojku da pročita šta piše s unutrašnje strane narukvice. Djevojka ju je skinula, okrenula prema svjetlu i pročitala glasno: "Zinki, da je čuva. Nana, 1999." Velimir se nasmijao i rekao da mu je dala sama. Zinka je tada spustila pred gospođu Leitner Fehiminu izjavu i kovertu. "Ovo je petsto maraka koje si dao čistačici da te pusti u moj stan dok sam ja na poslu", rekla je. "Vratila ih je. I napisala je zašto."
Gospođa Leitner je pročitala izjavu, zatvorila fasciklu i rekla Velimiru, na njemačkom, mirno, da njegova firma u bolnici neće raditi, ni sad ni kasnije. Velimir je izašao bez kaputa. Djevojka je spustila narukvicu pored Zinkinog tanjira i otišla za njim, ali ne baš brzo. Berin je pokušao nešto reći. Zinka je stavila narukvicu na ruku i tek onda ga pogledala. "Velimir ti duguje dvadeset hiljada", rekla je. "Uplatit ćeš ih meni. To je cijena pet mjeseci u kojima me nisi ništa pitao."
Na Vratnik se te zime nije vratila. Tim novcem platila je priznavanje diplome i u martu počela raditi u jednoj apoteci u Favoritenu. Berin me svake subote vozio do te apoteke i kupovao stvari koje mu nisu trebale: kremu za ruke, flastere, vitamine. U aprilu je izašla i sjela pored njega na klupu ispred apoteke. U maju je ušla u auto. Ja sam šutio, kako sam naučio, i vozio polako.