Omar je dvadeset godina čitao linije koje drugi ne vide. U katastru Općine Novo Sarajevo crtao je međe, upoređivao stare austrijske planove s novim snimcima i raspravljao se s ljudima koji su bili sigurni da im komšijina garaža zalazi u baštu. Znao je da linija na papiru nikad ne laže sama od sebe. Lažu ljudi koji je crtaju, a i oni se uglavnom odaju na uglovima.
Larisa je počela trčati prije dvije godine, one jeseni kad joj je umrla majka. Prvo krug oko Koševskog stadiona, pa Wilsonovo šetalište do kraja, pa nedjeljom Vrelo Bosne, cijelom alejom i nazad. Upisala se u trkački klub koji se okupljao kod Skenderije i dobila trenera, Dženisa Hamzića, bivšeg atletičara od trideset četiri godine, koji joj je u aplikaciji slao planove treninga i komentare s uskličnicima. Smršala je, prestala pušiti i počela spavati. Omar je bio sretan zbog nje onako kako je bio sretan zbog lijepe vremenske prognoze: zadovoljno, iz daljine.
Za njen rođendan instalirao je istu aplikaciju i zapratio ju je, da joj šalje aplauze. Larisa se smijala. "Ti i trčanje", rekla je, ali ga je zapratila nazad, da ga ne uvrijedi. Omaru se svidjelo gledati njene linije. Bile su narandžaste, uredne, uvijek iste dužine za isti dan u sedmici. Utorkom i četvrtkom trening s klubom, subotom lagano, nedjeljom dugo. Poznavao je njen tempo bolje od ijednog trenera, jer je znao šta znači kad se linija na uzbrdici zgusne, a na nizbrdici razvuče.
Bili su u braku sedamnaest godina. Kćerka im je studirala u Grazu i javljala se nedjeljom, uvijek u isto vrijeme, kao autobus. Omar nije bio ljubomoran čovjek. Nije čitao tuđe poruke i nije pitao gdje je ko bio, jer je vjerovao da se istina, kao i međa, vremenom sama pokaže. Larisa ga je u prvim godinama zadirkivala zbog toga. Govorila je da bi on i prevaru prihvatio samo ako je propisno ucrtana i ovjerena pečatom općine.
Primijetio je to jednog utorka u martu, sasvim slučajno, dok je u kuhinji čekao da se skuha riža. Ispod mape pisalo je: vrijeme kretanja četrdeset osam minuta, ukupno vrijeme sat i četrdeset jedna. Pedeset tri minute Larisa nije trčala. Pogledao je četvrtak prije toga: pedeset jedna. Utorak prije: pedeset pet. Nedjelje su bile čiste, subote također. Samo dani s klubom imali su tu rupu u sredini, kao račun u kojem je neko uredno upisao sve osim jedne stavke.
Rupa je imala i svoje mjesto. Kad je uvećao mapu, vidio je da narandžasta linija ide od Hrasna Wilsonovim do Skenderije, gdje se okuplja klub, pa se vraća na Grbavicu i u ulici iza stadiona pravi malo klupko. Omar je takva klupka viđao svaki dan na poslu. Kad uređaj stoji mirno na stativu, satelit ne miruje: tačke se same od sebe rasipaju i skupljaju u mali čvor, kao da instrument razmišlja. Larisin čvor nije bio na pločniku, ni u parku, ni kod česme. Bio je na zgradi. Na trećem ulazu jedne stambene zgrade od šest spratova.
Omar je sebi rekao sve što je čovjek dužan sebi reći. Da se istežu kod nekog iz kluba. Da je neko od trkača imao rođendan. Da se aplikacija zbuni kad je hladno. Onda je otvorio Dženisov profil, koji je bio javan, jer je Dženis od svog trčanja živio. Dženis je tog utorka trčao s klubom do šest i pedeset dva, i njegova linija završavala se na istom mjestu. Njegova sljedeća aktivnost, opušteno trčanje od dvadeset minuta, počinjala je u sedam i četrdeset pet, s istog ulaza. Dvije linije dodirivale su se u jednoj tački, kao dvije olovke odložene na isti sto.
Mogao je u katastru za dvije minute provjeriti čiji je stan na tom ulazu. Nije to uradio. Neke stvari čovjek ne smije saznati službenom šifrom. Uostalom, nije ni trebalo: na Dženisovoj profilnoj fotografiji, iza njegovog nasmijanog lica, vidio se balkon sa zelenom tendom i dio stadionskog reflektora.
Te sedmice je prvi put za dvadeset godina pogriješio na poslu. Na jednom planu na Hrasnom brdu spojio je pogrešne dvije tačke i nekom penzioneru na papiru odsjekao pola šljivika. Kolegica iz susjedne kancelarije donijela mu je kafu i pitala je li bolestan. Rekao je da nije. Rekao je da ne spava dobro, što je bilo tačno, i da je to od proljeća, što nije bilo.
U četvrtak je Larisa došla kući u osam i deset, mokre kose. "Kako je bilo?", pitao je. "Teško", rekla je i poljubila ga u čelo. "Dženis nas je tjerao gore do Vraca." Omar je ispod stola, na telefonu, gledao njen četvrtak. Nikakve uzbrdice do Vraca nije bilo. Bilo je Wilsonovo, ravno kao lenjir, i klupko na Grbavici, pedeset dvije minute. Kosa joj je mirisala na šampon koji oni nisu kupovali. Za večerom je pričala o polumaratonu u septembru i o tome kako Dženis kaže da može ispod dva sata, ako ne odustane na pola. Pitao ju je hoće li čaj. Rekla je da hoće.
U subotu je otišao u tržni centar na Marijin Dvoru i kupio patike. Prodavač ga je pitao za kakvu podlogu, i Omar je rekao da je za asfalt i za stajanje. Prodavač se nasmijao, misleći da je šala. U nedjelju, dok je Larisa trčala dugu turu do Vrela Bosne, Omar je u aplikaciji još dvaput pregledao njen utorak. Zapamtio je ulice kojima ide, ugao na kojem skreće i broj ulaza. Nije morao. Znao ih je već napamet.
U srijedu je Larisa poslije posla otišla sestri na Ilidžu, kao svake srijede. Omar je u šest obuo nove patike i krenuo, ne za njom, nego za njenom linijom od prošlog utorka. Nije znao trčati. Trčao je do prve klupe, pa hodao, pa opet trčao, Wilsonovim do Skenderije i nazad, pored klinaca na rolerima i penzionera sa psima, sve dok ga pluća nisu počela peći kao da udiše pijesak. Na Grbavici je skrenuo u ulicu iza stadiona, prišao trećem ulazu i na interfonu pročitao prezime Hamzić. Onda se vratio preko puta i stao pod lipu. Telefon je ostavio da radi u džepu. Nije gledao u prozore. Gledao je u sat.
Stajao je pedeset tri minute. Prošla je jedna žena s kesama iz pekare, pa dječak s loptom, pa ista žena bez kesa. Sjetio se da su prvi put izašli baš ovuda, prije osamnaest godina, Wilsonovim do Vrbanje i nazad, toliko sporo da ih je pretekla jedna starica s dječijim kolicima. Larisa je tada rekla da joj se sviđa što on nikud ne žuri. Upalila se ulična rasvjeta. Kad su istekle pedeset tri minute, Omar je potrčao nazad istim putem, sporije nego u odlasku, i kod kuće sačuvao aktivnost. Dao joj je ime: Utorak, Grbavica. Na mapi je bila Larisina linija, ista do posljednjeg ugla, a na trećem ulazu malo, gusto klupko od pedeset tri minute, kao otisak prsta. Pritisnuo je dugme da se objavi.
Sjeo je u kuhinju, u patikama, s nogama koje su mu drhtale. Za tri minute telefon je zazujao obavještenjem: Dženis Hamzić vam je dao aplauz. Omar je gledao u ekran sve dok aplauz nije nestao. Trajalo je četrdeset sekundi, koliko čovjeku treba da mapu pogleda do kraja.
Larisa je došla u osam i deset. Nije skinula cipele. Stajala je u hodniku s telefonom u ruci, i ekran joj je osvjetljavao bradu. "Nisi mi rekao da trčiš", rekla je. "Nisam ni trčao", rekao je Omar. "Uglavnom sam stajao." Larisa je sjela na ormarić za cipele, onako u jakni, i dugo nije ništa rekla. Omar je ustao i stavio vodu za čaj. Iz navike je iz kuhinjskog ormara uzeo dvije šoljice. Onda je jednu vratio.