U Mostaru je svaki treći muškarac Toni, govorila je Matea, pa se nisu mnogo čudile kad su se istog proljeća obje zabavljale s jednim. Alisin Toni vozio je turistički autobus na liniji do Dubrovnika i vikendom se penjao na Velež. Matein Antonio, kako ga je ona uporno zvala punim imenom, bio je vodič na istim tim autobusima, slušao je džez i govorio da planine ne podnosi. Obojica su radila u smjenama, zato do zajedničkog izlaska nikako nije dolazilo, a prijateljicama su ostajale večeri za njih dvije. Smijale su se tome za kafom. Kad se sretnu, govorila je Alisa, napravit će udruženje.
Bile su prijateljice od prvog dana u gimnaziji, one žute zgrade na Španskom trgu, gdje su sjedile u istoj klupi četiri godine, osim jedne i po. U trećem razredu nisu razgovarale godinu i po dana zbog Daria iz košarkaške ekipe, koji na kraju nije bio ni s jednom od njih. O tome nisu pričale. Ali svaki put kad bi se pojavio neki muškarac, obje bi se sjetile tih osamnaest mjeseci, i svaka bi bila malo pažljivija nego što je trebalo. Sad su imale po trideset i dvije godine, Alisa je radila kao arhitektica u jednom birou kod Ronda, Matea je predavala klavir u muzičkoj školi, i živjele su dvije ulice jedna od druge.
Alisa je Tonija upoznala u martu, u kafiću kod Krive ćuprije, kad joj je prolio kafu po rukavu i platio novu. U aprilu ju je u pet ujutro odveo na Velež, da vide izlazak sunca iznad Mostara. Imao je potpuno nove planinarske cipele i žuljeve na obje pete, ali Alisa je mislila da ih je samo kupio za nju, i bilo joj je drago. Nije imao Facebook, nije volio da ga slikaju i nikad nije imao vremena za njene prijatelje. Govorio je da je stidljiv. Alisi se to sviđalo, jer je njen bivši bio sve osim stidljivog.
Matea je Antonija upoznala u Blagaju, na Buni, kad joj je ispod nogu dohvatio ključeve koji su pali s terase restorana. Pričao joj je o Chetu Bakeru, posuđivao joj diskove u kutijama na kojima su još bile naljepnice s cijenom i jednom joj je u autu pustio cijelu ploču od početka do kraja, a da nije progovorio. Ni on nije volio slike. Matea ga je jednom ipak potajno uslikala, na Buni, dok se smijao s kafom u ruci, i tu je fotografiju čuvala kao da je ukrala nešto vrijedno. O njemu je Alisi pričala satima, a Alisa je slušala i mislila kako su njih dvije, eto, konačno imale sreće u isto vrijeme.
Krajem jula, poslije četiri mjeseca, odlučile su da je dosta. Zakazale su večeru za četvero, u subotu u osam, u restoranu Dva mlina, na terasi iznad Neretve. Svaka je rekla svom. Alisin Toni je rekao da jedva čeka upoznati čuvenu Mateu. Matein Antonio je rekao da jedva čeka upoznati čuvenu Alisu. Rezervisale su sto uz ogradu, s pogledom na Stari most, i Matea je dva dana birala haljinu. Alisa je napravila spisak tema o kojima se za prvom zajedničkom večerom ne priča: politika, bivši i Dario.
U subotu su obje došle ranije, kao i uvijek, jer nijedna nije htjela da druga čeka. Naručile su mineralnu vodu i gledale skakače na mostu. Jedan je na ogradi skupljao pare od turista, a Matea je svakih pet minuta gledala prema vratima. Konobar je donio četiri jelovnika i ostavio dvije prazne stolice. U osam i pet obje su zazvonile u isto vrijeme, kratko, kao jedan telefon.
Matea je pročitala svoju poruku naglas, smijući se, jer je mislila da je Antonio zakasnio i da se izvinjava. "Mala, iskrsla mi je smjena do Dubrovnika, oprosti, nadoknadit ću ti, obečavam." Alisa je gledala u svoj telefon i nije se smijala. Onda je pročitala svoju. Bila je ista. Ista riječ na početku, ista smjena, isti smajlić koji namiguje i ista greška u posljednjoj riječi, č umjesto ć. Stavile su telefone jedan pored drugog, na bijeli stolnjak, i dugo nijedna nije ništa rekla.
"Pokaži mi sliku", rekla je Alisa. Matea je otvorila fotografiju s Bune. Alisa je pogledala samo jednom. Prepoznala je ožiljak u lijevoj obrvi, koji je, kako joj je rekao, dobio na Veležu kao dječak, i plavu jaknu koju je nosio i kad nije bilo hladno. "To je moj Toni", rekla je. Matea je gledala u ekran kao da će se slika promijeniti ako je dovoljno dugo gleda. "To je moj Antonio."
Neko vrijeme su se gledale preko stola. Alisa je osjetila ono staro, iz trećeg razreda, kao miris učionice. "Jesi znala?", pitala je, i odmah se pokajala. "Kako bih znala?", rekla je Matea, glasom koji je drhtao. "Ti si ga vidjela na Veležu. Ja sam ga vidjela samo na Buni. Nisam ja više ona iz trećeg razreda. Nisi ni ti." Prišao je konobar i pitao čekaju li još gospodu. "Gospodina", rekla je Alisa. "Jednog." Konobar se izvinio i otišao, ne shvativši zašto se nijedna ne smije.
Prva se nasmijala Matea. "On ne voli ni džez", rekla je. "Diskovi su mu svi bili novi, s cijenom." "Ni Velež", rekla je Alisa. "Cipele su mu bile nove. Imao je žuljeve kao da su mu tuđe noge." Onda su, na salveti, složile njegovu sedmicu. Ponedjeljak, srijeda i petak Alisa. Utorak i četvrtak Matea. Vikendi Dubrovnik. Sjedile su nad tom salvetom dok nisu bile umorne od smijeha i od ljutnje i dok nije postalo jasno da je izmislio dvojicu muškaraca, po jednog za svaku, i da nijedan od njih nije on. "Treći razred", rekla je Alisa tiho. "Znam", rekla je Matea. "Neću opet godinu i po." "Ni ja."
Odgovor su napisale zajedno, nagnute nad Mateinim telefonom, a onda ga je Alisa prepisala na svoj, slovo po slovo. "Nema problema, mali. Ionako sam večeras s najboljom prijateljicom." Brojale su naglas, tri, dva, jedan, i poslale u istoj sekundi, kao što je on poslao svoje. Onda su ga blokirale, jedna gledajući drugoj u ekran, da budu sigurne.
Konobaru su rekle da donese sve četiri večere. Donio je dvije pastrmke, japrak, punjene paprike i na kraju četiri tufahije, i gledao kako dvije žene u svečanim haljinama jedu za četvero i jedna drugoj pružaju zalogaj s viljuške. Matea je rekla da je to najbolja večera koju joj je neki muškarac ikad otkazao. Račun su podijelile na pola, kao i uvijek otkad su u gimnaziji dijelile jedan burek na dvije. Ostavile su veliku napojnicu, jer je, kako je rekla Matea, i on vidio šta se desilo, a nije ništa rekao.
Kući su išle preko Starog mosta, poslije ponoći, kad su skakači već otišli i kad je kamen još bio topao od dana. Na Kujundžiluku su konobari slagali stolice. Matea je skinula sandale i nosila ih u ruci. Alisa je pjevušila nešto što je mogao biti i džez, da je ijedna od njih znala kako džez ide. Na sredini mosta Matea je uhvatila Alisu ispod ruke, kao u trećem razredu, prije Daria, i tako su prešle na drugu stranu.