6. juli. Stigao sam u Banju Vrućicu u podne, s uputnicom kardiologa iz Banje Luke, koji tvrdi da mi srce preskače. Ja mislim da mi srce radi savršeno, samo nema šta raditi. Kod izvora mineralne vode stari muškarci u trenerkama pune plastične čaše i pričaju o pritisku kao o politici. Na klupi kod fontane sjedio je Veljko, dvadeset četiri godine, s ortozom na koljenu i štakom koju nosi kao zastavu. Pokidao je ligamente na motociklističkoj trci, a priča kao da se vratio s fronta.

Zaljubljen je, naravno. Pokazao mi je djevojku koja je s majkom pila vodu kod izvora: Anja Đukić, dvadeset dvije godine, studentica farmacije iz Doboja, kći žene koja ima pet pekara i kardiologa na brzom biranju. Veljko je ispustio čašu i Anja mu ju je podigla s osmijehom kakav se daje bolesnicima. Ja sam gledao nju, a ona je, okrećući se, pogledala mene, kratko i s nekom ljutnjom, jer joj nisam ništa podigao. Te večeri sam zapisao da će me ta djevojka voljeti. Ne zato što mi se sviđa. Zato što će Veljko to gledati, a ovdje se drugo i nema raditi.

8. juli. Doktor Pantelić je jedini pametan čovjek u banji, pa smo prijatelji. Mjeri mi pritisak i igra šah bolje od mene. Danas mi je rekao da su se Đukićke raspitivale o meni, majka o mojoj firmi, a kći o mojoj prošlosti. Onda je, kao usput, dodao da je u vilu iznad parka, u stan iznad Đukićevih, stigao Obren Lalić, građevinar iz Dervente, poslije bajpasa, sa suprugom. Supruga je mlada, plava, s mladežom ispod lijevog oka. Spustio sam figuru. Znao sam ko je, prije nego što je izgovorio ime: Ivana.

Sreli smo se kod izvora, sutradan rano. Prošlo je deset godina otkako je otišla iz mog stana u Banjoj Luci i rekla da čeka nekoga ko će joj bar jednom nešto obećati. Udala se za čovjeka od šezdeset pet godina koji joj je obećao sve. Rekla je da je Obren dobar, da zaspi u devet poslije tableta i da od mene ne traži ništa osim da se ponekad vidimo. "Upoznaj se s Đukićima, Andrija", rekla je. "Ako budeš dolazio kod njih, niko neće pitati šta radiš u vili." Onda je otišla prije nego što sam stigao odgovoriti, kao i prije deset godina.

12. juli. Sedmicu dana nisam prišao Anji. Umjesto toga sam svake večeri na terasi hotela pričao priče, i mladići koji su do tada stajali oko nje prelazili su jedan po jedan za moj sto. Gledala je to ljutito, a ja sam je pustio da se ljuti. U subotu je u hotelskoj sali bila igranka. Jedan pijani gost iz Teslića uhvatio ju je za ruku i nije puštao. Prišao sam, uzeo ga pod ruku kao starog prijatelja, odveo do šanka i naručio mu kafu. Onda sam zamolio Anju za ples. Nije rekla ništa, ali je plesala sa mnom do kraja.

Poslije toga je bilo lako, a lako je uvijek dosadno. Šetali smo stazom kroz šumu iznad banje, i ja sam joj pričao o sebi, pola istine i pola onoga što je željela čuti. Veljko je hramao za nama na dvadeset koraka i pravio se da gleda ptice. Na drvenom mostiću preko potoka zavrtjelo joj se u glavi, ili je tako odlučila, i naslonila se na mene. Poljubio sam je u obraz. "Volite li me?" pitala je. Nisam odgovorio. Do vile je išla ispred mene, brišući lice rukavom, a ja sam mislio na Ivanin prozor.

Ivanu sam viđao noću. Obren je zaspao u devet, Đukićevi su gasili svjetlo u deset, a vanjske stepenice vile vodile su pored Anjinog prozora do Ivaninog balkona na drugom spratu. Sjedili smo na balkonu, ona u Obrenovom džemperu, i pričali do jedan, tiho, o tome kako bi sve bilo da sam bio neko drugi. Petnaestog jula, kad sam se spuštao, ispod lipe su stajale dvije sjene. Jedna se oslanjala na štaku. Neko je viknuo ko je to, a ja sam preskočio ogradu i otišao kroz park, bez žurbe.

16. juli. Ujutro sam sjedio u kafani pored hotela kad su za sto ispod otvorenog prozora sjeli Veljko i njegov drug Momir iz Prnjavora. Plan je bio jednostavan: Veljko će u podne, kod izvora, pred svima reći da je vidio kako noću izlazim od Anje Đukić. "On neće smjeti reći gdje je stvarno bio", rekao je Momir. "Kad prešuti, svi će povjerovati tebi, a mala će ga se stidjeti dok je živa." Veljko je pitao je li to pošteno prema Anji. Momir je rekao da je pošteno prema Veljku i da je to dovoljno.

U podne je kod izvora bilo više ljudi nego inače, jer je Momir ujutro obišao pola banje. Gospođa Đukić je stajala s Anjom pod suncobranom, pored njih doktor Pantelić, a malo dalje, u bijelom šeširu, Obren Lalić. Veljko je rekao svoje, glasno i loše, kao naučenu pjesmu. Pitao sam ga je li me vidio kako izlazim na Anjina vrata. Rekao je da me vidio na stepenicama. Rekao sam da stepenice vode do tri stana i u park, i da ću danas napustiti banju ako on sad, pred njenom majkom, kaže da je vidio vrata. Onda sam dodao da je Momir u pravu: neću reći gdje sam bio. Ali neću dozvoliti ni da Veljko kaže ono što nije vidio.

Veljko je dugo šutio. Bio je to jedini trenutak u kojem sam ga poštovao, i jedini u kojem mi ga je bilo žao. Onda je rekao, gledajući u čašu: "Nisam vidio vrata." Gospođa Đukić mu je okrenula leđa. Ljudi s čašama razmakli su se oko njega kao da je zarazan. Veljko je u pet otišao autobusom za Banju Luku, sa štakom preko krila. Obren Lalić nije rekao ništa. Samo je dugo gledao vanjske stepenice, pa svoj balkon, pa mene.

Navečer me na recepciji čekala koverta. Ivana je napisala nekoliko redova: Obren zna, odlaze u šest, neka ih ne tražim. Napisala je i da me voljela i onda kad to nisam tražio, i da je to bila njena greška, a ne moja. Bilo je sedam i deset. Sjeo sam u auto i vozio prema Doboju, sve dok se motor na jednom usponu nije pregrijao i stao. Sjeo sam na ogradu pored puta i plakao, prvi put otkako znam za sebe. Kad sam se vratio, bilo je iza ponoći, i sve mi je to već izgledalo smiješno.

18. juli. Gospođa Đukić me pozvala na kafu u vilu. Zahvalila mi je što sam branio čast njene kćerke i rekla, okolišajući, da u Doboju ima mjesta za još jednu firmu. Zamolio sam da me ostavi nasamo s Anjom. Anja je ušla blijeda, s rukama sklopljenim ispred sebe, i sjela tek kad sam ja ustao.

Rekao sam joj istinu, jer je bila najkraća. Da sam joj se smijao. Da sam se cijeli juli igrao, zbog Veljka i zbog dosade, i da je ne volim. Da je kod izvora nisam branio zbog nje. Slušala me ne skidajući pogled, i samo joj je jednom zadrhtala brada. Pitala je zašto joj to govorim. Rekao sam da bi bilo gore da ne kažem. "Mrzim vas", rekla je tiho. Rekao sam da je to pošteno, naklonio se i izašao, i na stepenicama nisam sreo nikoga.

19. juli. Platio sam račun u sedam ujutro. Doktor Pantelić mi nije pružio ruku, samo je rekao da mi je pritisak, nažalost, odličan. Recepcionerka me pitala hoću li dolaziti i iduće godine. Rekao sam da možda, i ona je to, ne znam zašto, zapisala.