Kemal me je nazvao u petak uvečer iz hotela na Jahorini. Glas mu je bio visok, kao kad je kao dječak donio peticu. "Mama, ponudili su mi posao. Gospodin Lakić hoće da mu budem asistent u Sarajevu, plata tri hiljade maraka." Nisam ga prekidala. Samo sam pitala kako se zove vlasnik hotela, iako sam već znala. Josip Lakić. Dvadeset četiri godine nisam to ime izgovorila naglas.

U subotu ujutro sam uzela prvi autobus iz Pala. Rekla sam Kemalu da mu nosim zimsku jaknu, jer je najavljen snijeg. Na recepciji su mi rekli da gospoda doručkuju na terasi. Josip je sjedio za stolom pored staklene ograde, u kaputu od kašmira, i govorio nešto što je Kemal upijao otvorenih usta. Imao je više sijedih, manje kose i isti smijeh, onaj što se prvo čuje u sobi, pa tek onda vidi ko ga ima.

"A ovo je moja majka", rekao je Kemal ustajući. "Julijana Karajić." Josip se okrenuo, ljubazno i uvježbano, kao čovjek koji ruke pruža svakome. Ruka mu je stala u zraku. Nije mi rekao ni ime. Samo je polako, kao da se boji da će se nešto razbiti, rekao: "Julijana." Kemal je gledao čas njega, čas mene. Rekla sam da ću sjesti na minut, i sjela, jer su mi se noge same odlučile.

Josip je pričao dalje, glasnije nego što treba. O hotelu, o kongresima, o tome kako mladi ljudi u ovoj zemlji ostaju bez prilike jer nemaju nikoga. "Vaš sin ima glavu", rekao je meni, ne gledajući me. "Imam osjećaj da ga poznajem. Možda zato što je ovakav kakav sam i ja htio biti." Kemal se zacrvenio od zadovoljstva. Ja sam gledala šolju kafe koja se hladila i brojala unazad: bilo je ljeto 2001, ja sam imala dvadeset i jednu godinu, a on je rekao da odlazi u Sarajevo na dan ili dva i nikad se nije vratio. Kemal je tada već bio u meni, a Josip je već pisao svome budućem tastu.

Poslije doručka Kemal je otišao po torbu, a Josip i ja smo ostali na terasi. Tada je prvi put pogledao pravo u mene. "Nisam znao", rekao je tiho. "Pismo sam dobio tek kad sam se oženio. Sramota me bilo da se javim." Rekla sam mu da je on u tom pismu pročitao samo ono što mu je odgovaralo. "Ostala sam trudna s pet stotina maraka u džepu. Ti si imao novi stan i brak s hotelom." Šutio je. Onda je rekao nešto što mi je presjeklo dah: "Daj mi ga. Ja mogu dati ono što ti nikad nisi mogla."

Nisam odgovorila. Čula sam sebe kako dišem i čula Kemala na stepenicama. Josip se brzo nasmiješio i rekao jače: "Julijana mi je upravo dala blagoslov, Kemale. Počinješ od ponedjeljka." Kemal me je zagrlio, čvrsto, onako kako me je grlio rijetko, jer je od malena znao da je u našoj kući tuga uvijek nešto što se ne dira. Rekla sam da moramo razgovarati. Samo nas dvoje. U sobi s pogledom na stazu.

Rekla sam mu sve, i nisam plakala. Da je Josip bio moj prvi, i jedini, i da je obećao da ćemo se vjenčati čim završi fakultet. Da je otišao i nije se javio, dok su moji roditelji prestali sa mnom razgovarati. Da sam radila u pekari u Palama i šila haljine kod kuće, da bih mu obezbijedila sve, i da sam to radila s zadovoljstvom. Nisam rekla da ga je trebalo mrziti. Rekla sam samo da je Josip Lakić njegov otac, i da ga gleda kao nekoga koga bi mogao kupiti.

Kemal je sjedio na krevetu s rukama među koljenima. Dugo nije ništa rekao. Pitao je samo: "Je li znao?" Rekla sam da je znao tek sada, a da je ranije mogao znati, da je htio. Kemal je kimnuo, ustao i otišao do prozora. Dolje na terasi Josip je pričao s konobarom, nasmijan, kao da ništa nije bilo. "Pozvao bi me da budem njegov asistent", rekao je Kemal polako. "A ne sin." Nisam znala šta reći, pa nisam rekla ništa.

Josip nas je dočekao u holu, s kovertom u ruci. Iskoračio je prema meni s onom starom, toplom sigurnošću. "Dobro. Znam da sam ti dužan. Oženit ću te, Julijana. Sutra, kad god kažeš. Sin će imati ime, imat će sve." Pogledala sam ga. Pomislila sam da je dvadeset četiri godine čekao da to kaže i da ga je trebalo dočekati mlađu. "Ja sam ga već podigla", rekla sam. "Sama, u kuhinji u Palama, uz šivaću mašinu i jednu peć. Tvoje ime mu ne treba, Josipe, a tvoj brak ne treba meni."

Kemal je stao pored mene. Josip je pružio koverat njemu, ne meni. "Ostavi ovo, uzmi posao. Nemoj da zbog stare priče izgubiš budućnost." Kemal je uzeo koverat i pogledao ga, kao da vaga. Zatim ga je spustio na recepcijski pult, pažljivo, preko Josipove vizit karte. "Hvala na ponudi, gospodine Lakiću", rekao je. "Doručak je bio odličan. Sutra ću vam javiti tačno koliko vas dugujem za sobu." Josip je otvorio usta da nešto kaže i zatvorio ih.

Autobus za Pale polazio je u pola jedan. Sjedili smo na zadnjem sjedištu, Kemal je držao jaknu u krilu, a napolju je počelo sipati. Prošli smo skijaške liftove, pa smrče okićene mokrim snijegom. "Mama", rekao je negdje kod skretanja, "jesi li ikad pomislila da se vratiš tamo?" "Svaki dan prvih godina", odgovorila sam. Kemal je malo šutio. Zatim je stavio glavu na moje rame, kao nekada, i rekao da je gladan i da će večeras on kuhati.