Nijazu sam rekla da odlazim kod sestre Merise u Bugojno, na čaj i prepisivanje recepata. Sestri sam rekla isto, za svaki slučaj, da me pokrije ako pozove. A zapravo sam sjedila u gostionici kraj vodenica u Jajcu, preko puta Mahira Mutapčića, kojeg nisam vidjela jedanaest godina. U oktobru mi je poslao poruku od jedne rečenice: da je u Jajcu zbog posla i da bi volio vidjeti je li još ona koja se ne zna pretvarati. Odgovorila sam nakon tri dana, i to pogrešno. Naručio je ono što sam ja nekad naručivala: pastrmku bez krompira. Pričali smo o ničemu. O njegovoj kancelariji u Banjaluci, o mojim učenicima u osnovnoj školi u Travniku. Prstima je okretao čašu i nijednom nije pomenuo ime mog muža, a to je vrsta ljubaznosti koja boli.

Pošli smo oko deset, svako svojim autom. Dogovorili smo se da on krene minut poslije mene, da nas niko ne vidi zajedno. Magla se spustila kod Donjeg Vakufa, a kiša je pretvarala lišće na putu u klizavu smjesu. Grijanje je radilo, a ja sam pjevušila nešto s radija da ne mislim. Vozila sam sporo, ali ne dovoljno sporo. U zavoju prije Turbeta točkovi su pobjegli, auto me nosio kao tanjir po mokrom stolu i zaustavio se bokom u jarku, nakrivljen, sa svjetlima koja su osvjetljavala travu.

Udarila sam sljepoočnicom o stub vrata i nekoliko sekundi nisam znala koji je dan. Onda su se vrata otvorila i Mahir mi je držao lice objema rukama. "Jesi li cijela?" "Jesam." Kaput mu je bio mokar, a lice bijelo kao zid. Napipao je modricu i rekao da zove hitnu. "Ne", rekla sam. "Zovi koga hoćeš, samo ne to." Jer sam već vidjela kako će se sve odmotati: zapisnik, ime, sat, moja priča o Bugojnu. Auto je ležao u jarku do osovine i nije se micao.

Nisam stigla ni dovršiti molbu. Kamiondžija koji je stao iza nas već je govorio u telefon s brojem sto dvanaest. Mahir je stao pored mene, s rukama u džepovima, kao da smo se slučajno sreli. Mogao je otići. Kamiondžija je vidio samo jedan auto u jarku, i Mahir je to znao. "Reci da si prolaznik", rekla sam. "Razumijem", rekao je, i to je bio najteži trenutak večeri, jer je zaista razumio. Nijaz je petnaest godina bio dobrovoljac Gorske službe spašavanja i telefon mu je zvonio u svako doba, pa sam se odavno navikla da ne pitam. Tada se u daljini pojavio narandžasti signal, i prvi koji je iskočio iz terenca bio je on.

Vidio me kroz zamagljeno staklo i lice mu je prvo ostalo prazno, onako kako je ostajalo kad bi mu javili da je neko pod snijegom. Onda je potrčao. Držao me je za ramena i svijetlio mi baterijom u zjenice, ruke su mu bile nježne, a glas službeni. "Nerka, gledaj mene. Koliko prstiju?" "Tri." "Šta ti radiš ovdje? Nisi li kod Merise?" "Vraćala sam se ranije", rekla sam, i to je bila prva laž koju sam izgovorila sa suzama. Suze su bile od šoka. Barem to je bilo tačno.

Dok mi je previjao glavu zavojem iz torbe, mislila sam o tome koliko sam ga puta gledala kako u noć izlazi s užetom i ruksakom prema tuđoj nesreći, i kako sam se uvijek ponosila što je moj. Sada je klečao u blatu zbog mene i brinuo se boli li me glava, dok je čovjek zbog kojeg sam lagala stajao tri koraka dalje. Poželjela sam da me boli mnogo više, da imam izgovor za svaku suzu.

Mahir je stajao sa strane. Nijaz ga je primijetio tek kad je završio pregled. Prišao mu je, stegnuo mu ruku objema svojim i rekao: "Hvala vam što ste stali. Mnogi bi prošli." Mahir je rekao da to nije ništa. Nijaz je iz terenca donio termosicu s čajem od lipe i natočio mu u poklopac, jer je čovjek bio mokar do kože. "Kako se zovete?" "Mahir." "Nijaz. Ovo je moja žena. Dugujem vam večeru, Mahire." Mahir je gledao u poklopac. Ruka mu se tresla, a to nije bila hladnoća.

Auto su izvukli vitlom za pola sata, a Mahir je otišao prvi, pozdravivši se sa svima. Nijaz me odveo kući u terencu, dok je neko iz ekipe vozio moj auto za nama. U retrovizoru sam gledala kako njegova svjetla skreću prema Jajcu i gase se jedna po jedna iza zavoja. Blato mu je bilo do koljena, a on ga nije primjećivao. Na zadnjem sjedištu ležalo je uže koje je mirisalo na kišu i na njega. Nijaz je cijelim putem šutio. Samo je jednom pružio ruku i namjestio mi šal oko vrata.

Do kuhinje me nije ništa pitao. Sat iznad šporeta pokazivao je tri ujutro. Skuhao je čaj, stavio ga preda me i dugo gledao u svoje ruke. "Znaš šta me čudi?" rekao je. "Onaj čovjek je stao noću kod tuđeg auta i ostao da čeka sa mokrim kaputom, a nije imao nikakvu potrebu. Nije bio uplašen kao prolaznik. Bio je uplašen kao neko kome si ti važna." Šutjela sam. "Nemoj mi reći ništa što nije tačno", rekao je. "Samo mi reci ako je tačno."

Rekla sam mu. Ne sve, ne redom, ali dovoljno. Nijaz je slušao sa šakama oko šolje i nijednom me nije prekinuo. Kad sam završila, ustao je, uzeo termosicu s kuhinjskog pulta i isprao je pod vodom, polako, prvo dno, pa poklopac, onaj isti iz kojeg je Mahir pio. "Obećao sam mu večeru", rekao je leđima okrenut meni. "Ne znam kad ću je održati."