U Bijeljini se zna ko je prva dama, iako to nigdje ne piše. Nije to žena gradonačelnika ni direktorica banke, nego Dobrila Savić, s kućom žute fasade dvije ulice od Trga kralja Petra, s ružama kakve niko u Semberiji nema i s mužem Ljubišom koji o svemu šuti. Kod Dobrile se petkom, uz kafu, odlučuje čija je svadba bila lijepa, čija torta suha i čiji sin nije za ženidbu. Ko nije bio na njenoj slavi, kao da te godine nije ni postojao. Mi koji smo dolazili, dolazili smo iz straha i iz radoznalosti, a to su, kako se kod nas kaže, dvije najjače ljubavi.
Samo jedna stvar Dobrili nije išla od ruke: kći Sofija. Dvadeset šest godina, najljepša djevojka od Drine do Save, profesorica klavira u muzičkoj školi, i neudata. Odbila je trojicu, među njima i advokata Vladana Stankovića, kojeg je Dobrila smatrala dovoljnim, ali ne i više od toga. Sofija je, govorilo se, i dalje čekala nastavnika muzike koji je prije dvije godine otišao u Njemačku i prestao se javljati. Dobrila to nije spominjala. Mi jesmo.
Onda je jednog vrelog dana u junu Vladan dovezao u grad svog ujaka. Radomir Jeremić, osamdeset četiri godine, otišao je iz Semberije šezdesetih, u Čikagu napravio prevozničku firmu od četrdeset kamiona, prodao je i sada, kako je rekao na pumpi na ulazu u grad, želio još jednom vidjeti njive na kojima je kao dječak čuvao krave. Na toj pumpi mu je od vrućine pozlilo. Vladan je bio dvije ulice od Dobriline kuće i nije imao kud. Dobrila je otvorila kapiju prije nego što je zakucao.
Starac je bio mali i uredan, u bijelom odijelu, s obojenim brkovima i slušnim aparatom koji je povremeno zviždao. Svakoga je, pola na engleskom, zvao dragim i pamtio imena tačno onoliko koliko je trajala rečenica. Dobrila ga je posjela u najbolju fotelju, poslala muža po led i po doktora, a sebe za šporet. Do večeri je starac jeo njenu pitu, plakao nad slikama stare Bijeljine u njenom albumu i obećao doći i sutra na večeru. Vladan ga je odvezao u hotel kod Trga, mrk, jer je ujaka do tada čuvao samo za sebe.
Te noći, u kuhinji, Dobrila je kćerki rekla sve što je smislila između pite i kafe. Starac nema djece. Starac ima kuću na jezeru u Americi i novac koji se ne broji. Starac ima osamdeset četiri godine. "Dvije godine, Sofija. Tri najviše. Poslije možeš kud hoćeš, pa i za onim svojim u Njemačku." Sofija je rekla da je to odvratno. "Odvratno je", odgovorila je Dobrila, "u trideset godina sjediti u Bijeljini i čekati poruku koja ne dolazi." Sofija je dugo gledala u telefon na stolu. Poruke nije bilo ni te noći. Rekla je da hoće.
Sutradan navečer svirala mu je. Starac je zatražio nešto staro, nešto što je pjevala njegova majka, i Sofija je za klavirom našla tu pjesmu i otpjevala je tiho, onako kako se pjeva nekome ko je bolestan. Radomir je plakao. Onda je teško ustao, uzeo njenu ruku, poljubio je i pitao, na dva jezika odjednom, hoće li biti njegova žena i poći s njim na jezero. Sofija je rekla da hoće. Dobrila je u hodniku stisnula krpu za suđe. A iza zavjese na vratima terase, gdje je došao po ujaka, stajao je Vladan Stanković i čuo svaku riječ.
Vladan te noći nije spavao. Ujutro je sjeo s ujakom za doručak u hotelu i počeo polako i strpljivo, kao što se govori djeci i svjedocima. "Ujko, šta ste noćas sanjali?" Starac se nasmijao i rekao da je sanjao kako prosi jednu lijepu djevojku za klavirom. "Eto vidite", rekao je Vladan. "Kod Savića ste poslije pite zaspali u fotelji, a ja sam vas odvezao. Ostalo ste sanjali." Starac je rekao da se sjeća pjesme. "Pjesma je bila na radiju." Radomir je dugo šutio, a onda priznao da u posljednje vrijeme sanja svašta, prošle sedmice čak i Čikago pod snijegom, iako je bio juni.
Dobrila je za to popodne pozvala sve. Doktorovu ženu, direktoricu banke, vlasnicu salona vjenčanica i gospođu Nedeljković, koja je dvadeset godina čekala da Dobrila pogriješi. Rekla im je samo da će čuti nešto lijepo. Na stolu su bile ruske kape, tulumbe i kafa u porculanu koji se vadi samo za slavu. Kad je Vladan doveo ujaka, sve su ustale. Radomir je bio raspoložen, svakoj je poljubio ruku i sjeo pored Sofije, koja je izgledala kao da nije spavala tri noći.
Dobrila je kucnula kašičicom o šoljicu i rekla da njihov dragi gost ima nešto reći. Radomir se ozario. "Imam", rekao je. "Noćas sam sanjao najljepši san u životu. Sanjao sam da prosim vašu Sofiju. Vladan kaže da je to bio san, a on je advokat, on zna." Gospođa Nedeljković je spustila tulumbu. Dobrila se nasmijala, previše glasno, i rekla da to nije bio san, da je čika Radomir lijepo poljubio Sofiji ruku tamo, kod klavira. "Ujko je umoran, gospođo", rekao je Vladan mirno. "Zaspao je kod vas u fotelji. Ujko sanja."
Ono što je slijedilo mi i danas prepričavamo, svako malo drugačije. Dobrila je rekla Vladanu da je lažov i da mu je krivo što ga je Sofija odbila. Vladan je rekao da bi radije bio lažov nego majka koja kćerku prodaje starcu za kuću na jezeru. Direktorica banke je izvadila telefon, pa ga postiđeno vratila u torbu. Radomir je gledao čas jedno, čas drugo, a onda je tiho, kao dijete koje se izgubilo na pijaci, pitao: "Molim vas, je li to bio san? Neka mi neko kaže. Ja više ne znam šta sanjam."
Tada je ustala Sofija. Nije gledala ni majku ni Vladana, nego starca. Rekla je da nije bio san. Da ju je majka nagovorila, a da je ona pristala, i da je, dok je on plakao uz pjesmu svoje majke, mislila na to koliko mu je još ostalo. Rekla je to pred svima, jasno, kao da diktira zapisnik. Onda je kleknula pored fotelje i zamolila ga da joj oprosti. Radomir ju je pogladio po kosi. "Lijepo si pjevala, dušo", rekao je. "To bar nisam sanjao." Zatim je zamolio Vladana da ga odveze u hotel i na vratima se nije okrenuo.
Do večeri je to znala cijela Bijeljina, od Trga do pijace. Dobrilina slava te jeseni bila je prvi put prazna, ruske kape su se osušile na stolu, a gospođa Nedeljković je preuzela njene petke. Radomir Jeremić odletio je u Čikago dva dana poslije. Umro je te zime, u snu, kako je javila neka njegova komšinica. U testamentu je, pričalo se, sve ostavio dječijem odjeljenju bolnice u Bijeljini, osim jednog reda: Vladanu Stankoviću, koji mu je objasnio šta sanja, nije ostavio ništa, da i on to malo sanja.
Savići su sljedećeg proljeća prodali kuću žute fasade i preselili se kod Ljubišinog brata u Novi Sad. Sofija je otišla prije njih, u Grac, u jednu muzičku školu, i kažu da nedjeljom svira u nekom hotelu. Vladan i danas tvrdi da je sve to bio san. A mi u Bijeljini, kad neko nešto obeća pa se predomisli, kažemo da je sanjao kao Jeremić, i smijemo se, i gledamo da nas niko ne čuje.