Ljudskost na tri sprata

Vrata kancelarije direktora Javnog preduzeća Grijanje Tuzla bila su, kako je on volio reći, uvijek otvorena. Jusuf Pralić to je rekao na kolegiju, na otvaranju nove toplotne podstanice i na jednom okruglom stolu o modernom upravljanju, gdje je dodao da direktor koji ne zna ime čistačice ne zaslužuje fotelju. Imena čistačica nije znao, ali je namjeravao naučiti. Imao je četrdeset devet godina, dobro skrojeno odijelo, sedam mjeseci na funkciji i uvjerenje da jedna iskrena gesta vrijedi više od deset pravilnika.

Tu je misao jedne oktobarske subote razvijao za stolom Muniba Kunosića, svog prethodnika, u kući iznad grada, s pogledom na Panonska jezera i dimnjake termoelektrane. Munib je bio direktor dvadeset dvije godine, preživio je pet vlada i dvije poplave, a ljudskost je smatrao bolešću od koje se umire na funkciji. "Ljudi to ne podnose, Jusufe", rekao je, sipajući mu treću čašu crnog vina. "Kad direktor siđe među njih, oni se ne raduju. Oni se prepadnu. Misle da je neko umro ili da slijede otkazi." Jusuf je rekao da je to stari mentalitet. Munib je rekao da je to stara plata. Ispričao je kako je jednom, iz poštovanja, otišao na dženazu jednog bravara iz kotlovnice, a porodica je sve vrijeme mislila da je došao po stan koji je preduzeće nekad dalo pokojniku. "Udovica mi je donijela ključeve", rekao je. "Na mezarju." Jusuf je zatim održao još jedan govor o ljudskosti, ovaj put bez publike, ali uz rakiju.

Pred ponoć je ustao i sjetio se da je vozača poslao kući još u deset, iz čiste ljudskosti, jer vozač ima malu djecu. Odlučio je pješačiti. Noć je bila topla za oktobar, grad je mirisao na ugalj i pečene kestene, a on je silazio prema Batvi i u sebi slagao rečenice za ponedjeljak. Prošao je preko Trga slobode, gdje su dvije djevojke jele burek iz papira, i kroz ulice u kojima su se već gasila svjetla. Onda je čuo harmoniku. U dvorištu jedne kuće s neomalterisanom fasadom stajao je bijeli šator, na kapiji je visio natpis Sretno mladencima Nezir i Dženita, a momak koji je pušio ispred kapije rekao mu je da se ženi Nezir Mušić, onaj iz Grijanja, referent u računovodstvu. Jusuf ga se nejasno sjećao. Mršav, s naočalama. U julu je tražio akontaciju za svadbu, koju mu je Jusuf odbio, po pravilniku.

Stajao je ispred kapije i osjetio da mu se ukazuje prilika kakvu ne daju ni okrugli stolovi. Ući će. Sjest će s njima pet minuta, popiti jednu za mladence, reći dvije tople riječi i otići. Taj momak će to pamtiti cijeli život. Pamtit će i njegova djeca. U ponedjeljak će cijelo računovodstvo znati kakvog direktora ima. Popravio je kravatu, koje više nije bilo, i ušao.

Harmonika je stala usred takta. Pod šatorom je sjedilo šezdesetak ljudi: rodbina iz Lukavca i Živinica, tri kolegice iz računovodstva, komšije, djeca koja su zaspala na stolicama. Svi su ustali. Nezir, u odijelu posuđenom od šuraka, problijedio je tako da mu se vidjela svaka pjega. Mlada, Dženita, okrenula se prema ocu. Rešid, penzionisani rudar s Kreke, jedini nije ustao. Gledao je direktora onako kako se u jami gleda nova pukotina na svodu.

Nezirova majka Rukija prva se snašla. Iz kuće je donijela najbolju stolicu, onu s jastukom, očistila tanjir salvetom, nabacala sarme i pečenja i nasula rakiju. Jusuf je ostao stajati i održao govor. Rekao je da su svi oni jedna porodica, da preduzeće nisu cijevi nego ljudi i da je on večeras ovdje samo kao čovjek. Obećao je dan otvorenih vrata, zajednički izlet na Konjuh na proljeće, za sve, i za čistačice, i novi aparat za kafu u računovodstvu. Neko je jednom pljesnuo i prestao. Nezir je rekao "Hvala, direktore", tiho, kao da se izvinjava. Kolegice iz računovodstva gledale su u tanjire i sklonile telefone sa stola. Harmonikaš je pitao smije li svirati. "Svirajte, svirajte", rekao je Jusuf, "kao da me nema." Harmonikaš je svirao, ali niko nije igrao. Dženita je pola sata ranije trebala plesati s ocem uz pjesmu koju je sama izabrala. Sada je sjedila uspravno, kao kod fotografa, s rukama u krilu.

Za stolom do šanka sjedio je Arnel, Dženitin rođak, koji je pisao za portal Solana i koji je telefon držao nisko, uz čašu. Rešid je tada prvi put progovorio. "Je l' to onaj direktor što Neziru nije dao akontaciju?", pitao je, ne gledajući nikoga. Pod šatorom se čulo kako zuji frižider u garaži. Jusuf je objasnio da su pravila pravila, ali da je on sada ovdje kao čovjek. "Kao čovjek, onda pij", rekao je Rešid i dolio mu do vrha. Jusuf je pio. Čovjek ne odbija. Tako je pio i drugu, za mladu, i treću, za Nezirovu majku, i četvrtu, a kome je bila četvrta, niko se kasnije nije mogao sjetiti.

Ono što je slijedilo prepričavalo se poslije na Batvi u nekoliko verzija, ali su se sve slagale u glavnom. Direktor je ispričao kako se sam ženio, pa kako je kao student brao maline u Njemačkoj, pa ponovo kako se ženio. Dvaput je mladoženju nazvao Nedim. Uhvatio se u kolo s Rukijom, izgubio cipelu i nastavio igrati u čarapi, ponavljajući da je to prava ljudskost. Kad su u ponoć iznijeli tortu na tri sprata, iz najbolje poslastičarnice u gradu, ustao je da nazdravi posljednji put. Zanio se. Pao je licem pravo u drugi sprat, i torta je to podnijela bolje od njega. Dženitine drugarice su vrisnule, a harmonikaš je, iz navike, odsvirao kraj pjesme.

Nisu ga mogli poslati kući, jer niko nije znao gdje stanuje, a on je samo blaženo mumljao o otvorenim vratima. Rešid nije dao da ga stave u auto. U kući je bio samo jedan namješten krevet, u sobi koju je Rukija mjesec dana spremala za mladence, s novom posteljinom, čipkanim jastucima i mladinim buketom na noćnom ormariću. "Gdje ćemo s njim nego tamo", rekla je Rukija. Četvorica rođaka unijela su direktora uza stepenice. Rukija je cijelu noć sjedila pored njega s lavorom i mokrim peškirom, jer joj se činilo da bi najgore od svega bilo kad bi mu baš u toj sobi pozlilo. Mladenci su svoju prvu bračnu noć proveli u kuhinji, na dvije stolice. Dženita je malo plakala, pa se smijala, pa opet plakala, a Nezir je do zore brojao koverte, samo da ima šta raditi s rukama.

Jusuf se probudio u šest, u sobi s ružičastim zavjesama. Na stolici je visio veo. U kosi je imao kremu. Rukija je spavala u fotelji, s peškirom u krilu. Trebalo mu je pola minute da shvati gdje je, i još pola da poželi da nije. Sišao je na prstima. U kuhinji su mladenci spavali na stolicama, ona s glavom na njegovom ramenu. Rešid je stajao kod prozora i pušio. "Dobro jutro, čovječe", rekao je. "Hoćeš kafu?" "Ne, hvala." "Pametno", rekao je Rešid. Direktor nije našao drugu cipelu. Kući je išao preko Batve u jednoj, u nedjelju u sedam ujutro, dok su ljudi izlazili po hljeb.

U ponedjeljak u devet portal Solana objavio je snimak pod naslovom Direktor Grijanja na svadbi referenta kojem je odbio akontaciju. Najviše se gledao dio s tortom. Do podne je imao četrdeset hiljada pregleda, do večeri ga je jedan zastupnik u kantonalnoj skupštini podijelio uz pitanje ko upravlja javnim preduzećima, a nadzorni odbor je zatražio pisano izjašnjenje. Jusuf je uzeo bolovanje. Osam dana nije palio telefon, a žena mu je navečer čitala komentare, iako ju je molio da ne čita. Najviše lajkova imao je komentar od jedne rečenice: Vrata su mu stvarno uvijek otvorena, samo ne zna čija.

Devetog dana vratio se na posao. Na stolu ga je čekala Nezirova molba za premještaj u pogon u Lukavcu, uredno otkucana, bez ijedne greške. Pored nje stajao je paketić umotan u foliju i papirić ispisan krupnim slovima: Direktore, ovo je od torte, onu noć niste stigli probati. Rukija. Jusuf je molbu potpisao ne čitajući je do kraja. Paketić je stavio u ladicu. Onda je ustao, prešao preko kancelarije i, prvi put od marta, zatvorio vrata.