Trideset noći u očevoj kući

Notar Prelević čitao je oporuku našeg oca polako, kao da diktira. Sjedili smo u njegovoj kancelariji iznad trga, troje ljudi koji se nisu zajedno okupili od majčine sahrane, i gledali u platane kroz prozor da ne bismo gledali jedno u drugo. Kuća u Starom gradu, s dvorištem, smokvom i podrumom, pripada Nebojši, meni i Dušanu u jednakim dijelovima. Pod jednim uslovom. Trideset noći, od prvog augusta, sve troje moramo spavati u njoj. Ko izostane i jednu noć, gubi svoj dio u korist ostalih.

Nebojša se nasmijao onim smijehom koji je donio iz Linza zajedno s kožnom torbom. "On je i mrtav našao način da nam naređuje." Dušan nije rekao ništa. Dušan je ostao u Trebinju kad smo mi otišli, radio u vinariji ispod Crkvine, kuhao ocu kad mu je bilo loše i, kako smo Nebojša i ja godinama govorili jedno drugom preko telefona, polako ga okretao protiv nas. Ja sam rekla da imam apoteku u Bijeljini i smjene koje niko neće uzeti umjesto mene. Onda sam pitala ko će uopće svjedočiti da smo spavali u kući. "Vaša komšinica", rekao je notar. "Gospođa Olivera. Otac ju je sam odredio. Svako jutro potpisat ćete joj listu."

Prvog augusta u devet uveče stajali smo u hodniku s torbama, kao gosti u hotelu koji je neko drugi rezervisao. Kuća je mirisala na očevu kolonjsku vodu i na kamen koji se cijeli dan grijao. Nebojša je uzeo veliku sobu jer je najstariji. Dušan je ostao u svojoj, u kojoj je, vidjelo se, spavao i prije. Meni je pripala majčina šivaća soba, s kaučem kraćim od mene i mašinom pokrivenom heklanim stolnjakom. Te noći niko nije spavao. Cvrčci su u smokvi radili kao fabrika, a ja sam slušala kako moja braća u dvije sobe hodaju od zida do zida, svako u svom ritmu.

U sedam ujutro na kuhinjski prozor pokucala je žena od četrdesetak godina, u kecelji, s tanjirom smokava i listom papira. "Olivera", rekla je. "Potpišite se, molim vas, sve troje. Tako je dogovoreno." Potpisali smo se ispod datuma. Ostavila je smokve na prozoru i otišla u susjednu kuću s plavim kapcima, odmah iza našeg dvorišnog zida, koju sam iz djetinjstva pamtila samo kao kuću u kojoj stanuju žene. Majka nam nikad nije dala da se tamo igramo. Govorila je da imaju opakog psa, iako psa niko od nas nikad nije vidio.

Prva sedmica prošla je u ratu oko kupatila. Nebojša se tuširao dvadeset minuta i govorio da je to u Austriji normalno. Dušan je pušio ispod smokve i otresao pepeo u majčinu saksiju s muškatlama, što je Nebojša nazvao skrnavljenjem. Ja sam kuhala jer niko drugi nije htio, i kuhala sam ono što je kuhala majka: boraniju, punjene paprike, cicvaru nedjeljom. Jeli smo šuteći. Svako jutro tanjir smokava čekao je na prozoru, a lista je dobijala tri nova potpisa. Petog dana Nebojša je rekao da se osjeća kao u zatvoru u kojem je čuvarica ljubaznija od zatvorenika.

Svađa je izbila desetog, kad sam u ormaru našla očev zimski kaput i u njegovom džepu ključ koji nije otvarao nijedna vrata u kući. Dugačak, gvozden, star. Pitala sam za stolom čiji je. Dušan je rekao da ne zna, prebrzo. Nebojša je to čuo isto kao i ja. "Ti znaš sve o ovoj kući", rekao mu je. "Ti si mu bio jedino dijete, je li tako? Mi smo bili slike na frižideru." Dušan je ustao i rekao da su slike na frižideru barem zvale jednom mjesečno, a slika u Linzu ni to. Onda je izašao i te noći nije ušao u kuću, nego je spavao u dvorištu, na ležaljci.

Ujutro smo se sve troje prepirali s Oliverom da li se dvorište računa kao kuća. Ona je pogledala ležaljku, pa Dušana, pa nas dvoje. "Potpisat ću", rekla je. "Vaš otac je ljeti često spavao ispod smokve. Govorio je da u kući ne može disati." Nebojša ju je pitao otkud zna gdje je naš otac spavao. Slegnula je ramenima i rekla da se iz njenog prozora vidi preko zida. Tada sam primijetila da sluša nakrivljene glave, baš kao otac, i odmah sam to zaboravila, onako kako se zaboravljaju stvari koje nisu zgodne.

Treće sedmice nešto se pomjerilo. Nebojša je jedne večeri iz podruma donio očev vranac iz Popova polja i pili smo ga u dvorištu dok se Trebišnjica ispod Arslanagića mosta nije sasvim zamračila. Pričali smo o majci. Kako je nosila naočale na lančiću, kako je kvasila prst kad lista novine i kako je svakog ljeta po tri dana šutjela, uvijek u isto vrijeme, oko Ilindana, a mi smo mislili da je to od vrućine. Dušan je rekao da je otac tih dana uvijek išao na pijacu i vraćao se bez ičega. Prvi put smo se tome smijali. Kasnije sam se sjetila da Dušan te večeri nije popio ni čašu.

Posljednje noći, tridesete, nisam mogla zaspati. Uzela sam ključ iz kaputa i izašla u dvorište. Iza smokve, u kamenom zidu prema susjednoj kući, bila su mala vrata koja sam cijeli život smatrala zazidanim, toliko ih je pokrio bršljan. Razgrnula sam lišće. Ključ je ušao kao da je neko bravu podmazao prošle sedmice. S druge strane bile su uske kamene stepenice, a na stepenicama tanjir iz majčinog servisa sa zlatnim rubom, servisa kojem su, kako je ona govorila, odavno nestala dva komada.

Ujutro je, u kancelariji iznad trga, Prelević izvadio drugu kovertu. Rekao je da mu je otac naredio da je otvori samo ako sve liste budu potpune. Bile su. Kuća se, pročitao je, dijeli na četiri jednaka dijela. Četvrti pripada Oliveri Kecman, kćerki Spasoja Šarenca i pokojne Mileve Kecman, rođenoj drugog augusta hiljadu devetsto osamdeset druge godine. Olivera je sjedila na kraju stola, s rukama u krilu. Nije bila iznenađena. Nije bio ni Dušan.

Nebojša je ustao tako naglo da se stolica prevrnula. Rekao je da je ovo predstava, da nas je otac mjesec dana držao pod istim krovom samo da bi nas ona mogla gledati preko zida, i da će oporuku osporiti u Mostaru, u Sarajevu, u Strazburu ako treba. Onda se okrenuo prema Dušanu. "Ti si znao." "Od četrnaeste godine", rekao je Dušan. "Vidio sam ga kako ide kroz ona vrata. Mama mi je rekla da šutim, da vas ne izgubim. Pa sam šutio. Izgubio sam vas svejedno."

Niko nije ništa rekao. Kroz prozor su se vidjele platane i pijaca ispod njih, žene sa sirom iz mijeha i medom u teglama, isti prizor kao prvog jutra. Olivera je ustala, rekla notaru da će potpisati odricanje ako mi to tražimo, i izašla. Nebojša je istog popodneva otputovao za Linz. S granice mi je poslao poruku da nije osporio ništa i da ne zna hoće li. Dušan je ostao u kući. Ja sam ostala još dva dana, s izgovorom da moram oprati posteljinu.

Sljedećeg jutra niko nije pokucao na prozor. Lista više nije bila potrebna, a smokve su, valjda, sazrijevale i padale u drugom dvorištu. Uzela sam tanjir koji je cijeli mjesec stajao na našem prozoru, oprala ga i izašla iza smokve. Ključ je bio u bravi, gdje sam ga ostavila. Otvorila sam mala vrata i popela se uz kamene stepenice. Olivera je sjedila na vrhu, s kafom, kao da me čeka od drugog augusta. "Donijela sam ti tanjir", rekla sam. Pomjerila se i napravila mi mjesta na stepenici.