Moj muž Elvedin vozi taksi po Tuzli dvadeset dvije godine i za sve to vrijeme nije naučio jednu stvar: telefon koji ostaviš na punjaču u kuhinji svijetli i kad ti nisi tu. Zato sam za njegovu ljubomoru znala mnogo prije nego što je on smislio kako da je sakrije. Pitao je mušterije za mene. Pitao je komšinicu s trećeg sprata u koliko sati izlazim na pijacu. Jednom je pokušao izbrojati koliko sam kilometara prešla biciklom, a moj bicikl nema brojač.
U oktobru mi se na Instagramu počela pojavljivati stranica Iskreno, Emela, savjeti za žene koje nemaju kome reći. Na profilnoj slici bila je sijeda gospođa s naočalama, onakva kakvu svaka od nas zamišlja kao tetku koja sve zna. Stranica je imala jedanaest pratilaca, od kojih je jedan bio Elvedinov rođak Zuhdija iz Lukavca, a reklama za nju iskakala mi je između recepata za pitu i snimaka s Panonskih jezera kao da me neko lično traži. Neko i jeste. Elvedin je cijelu sedmicu prije toga gledao snimke na YouTubeu s ugašenim zvukom i sklanjao telefon kad bih ušla.
Napisala sam Emeli iste večeri, iz radoznalosti, nešto bezazleno o svekrvi. Odgovor je stigao za dvije minute, a iz kupatila se u isto vrijeme čuo ventilator. Emela mi je pisala "draga moja", što Elvedin piše svima, od mene do servisera za klimu, pisala je "sta" bez kvačice, a "naravno" s dva r, kako to Elvedin piše od osnovne škole. Ispod je stajalo: Pozdrav iz srca. Isto to stajalo je na svakoj rođendanskoj čestitki koju sam od njega dobila. Ugasila sam telefon i smijala se u jastuk dok on nije izašao iz kupatila, ozbiljan kao da je bio na sastanku.
Tada sam odlučila dati mu ono što traži. Sljedeće večeri, dok je on sjedio u kupatilu, napisala sam Emeli da imam problem o kojem nikome ne smijem govoriti. Da mi svake noći dolazi jedan muškarac. Da ima svoj ključ. Da dođe oko pola deset, izuje se u hodniku, pojede iz šerpe ono što sam ostavila za sutra, legne pored mene i do jutra hrče kao kamion na usponu prema Ilinčici. Da su mu uvijek hladne noge i da ih stavlja na moje. Da ne znam kako da ga se riješim, a ni da li bih to uopće htjela.
Ventilator u kupatilu radio je dugo te večeri. Odgovor je stigao poslije dvadeset minuta i bio je pun pitanja. Kako izgleda taj čovjek? Otkad dolazi? Zna li za njega muž? Odgovorila sam da muž ne zna ništa, jer muž nikad ništa ne primijeti, a da čovjek dolazi već godinama, da je srednjeg rasta i da ćelu na tjemenu krije kapom. Kad je Elvedin izašao, imao je kapu na glavi, kao i uvijek kad mu je hladno, i nije mu palo na pamet da se pogleda u ogledalo. Sutradan mi je rekao da su mu u firmi dali noćne smjene, cijelu sedmicu, od devet do šest.
Taksi je te noći stajao ispred naše zgrade na Slatini, između kontejnera i trafostanice, s ugašenim farovima. Vidjela sam ga s balkona dok sam skupljala veš. Elvedin je sjedio za volanom i gledao u ulaz kao da gleda utakmicu. Oko ponoći pojeo je burek iz kese, oko dva zaspao, u četiri se trgnuo i ponovo zagledao u ulaz. Ja sam spavala kako nisam spavala godinama, na sredini kreveta, s oba jastuka. Niko mi nije stavljao hladne noge na moje.
U sedam ujutro Emela je pitala je li dolazio. "Nije", napisala sam. "Prvi put za ne znam koliko vremena. Čudno, a ostavila sam mu sarmu." Elvedin je došao u osam, siv u licu, i rekao da je noć bila mirna, bez mušterija. Pojeo je sarmu. Drugu noć opet je sjedio ispred zgrade, pa treću. Svako jutro pisala sam Emeli da čovjek nije došao, da mi je krevet prevelik i da sam mu možda dosadila, pa je našao neku mlađu, koja mu ne zamjera hrkanje.
Četvrtog jutra Emela je postavila pitanje koje sam čekala. Je li moguće da taj čovjek ulazi na neki drugi način? Kroz podrum, recimo, ili preko garaže? Napisala sam da je moguće, jer je on vrlo snalažljiv i ima ključeve od svega. Te noći taksi se preselio iza zgrade, do rampe za podrum, a Elvedin je poslije ponoći dva puta pješke obišao zgradu, sa svjetlom na telefonu, i uplašio penzionera Sadudina koji je izveo psa. Sadudin je ujutro pričao svima u liftu da po Slatini noću hoda neki čovjek s kapom i provjerava vrata.
Petog dana počela je kiša, ona tuzlanska oktobarska kiša koja ne pada nego visi u zraku. Mislim da je Elvedin tada već jedva gledao od umora. Uveče sam mu spakovala termos s čajem i dva sendviča, poljubila ga na vratima i poželjela mu mirnu smjenu. Rekao je da će, ako bude mirno, možda svratiti oko ponoći. Ja sam rekla da ne mora, da ne smije ostavljati posao, da sam se navikla biti sama. Njegovo lice u tom trenutku vrijedilo je svih pet noći.
U deset sam ugasila svjetlo u spavaćoj sobi i ostala u kuhinji, u mraku, s telefonom. Kroz prozor sam vidjela kako se u taksiju kod rampe pali ekran. Napisala sam Emeli posljednju poruku. "Draga moja Emela, ne treba mi više savjet. Shvatila sam zašto čovjek ne dolazi. Pet noći sjedi u taksiju iza zgrade, jede burek iz kese i hoda sa svjetlom oko podruma, jer se boji da mu žena ima drugog. Ako ga vidite, recite mu da su vrata otključana, da je sarma ugrijana i da ključ ima samo on. Pozdrav iz srca."
Ekran u taksiju dugo je svijetlio. Onda se ugasio, otvorila su se vrata auta i Elvedin je, bez kišobrana, s kapom na glavi, pretrčao parking. Čula sam ga u liftu, pa pred vratima, pa ključ u bravi. Stao je u hodniku i nije se usudio upaliti svjetlo. "Adisa", rekao je u mrak. "Ja nisam ni znao da hrčem." Upalila sam svjetlo iznad šporeta. Bio je mokar do kože, s termosom u ruci, i izgledao je kao čovjek koji je pet noći čuvao kuću od samog sebe. "Izuj se u hodniku", rekla sam. "Sarma je na šporetu."
Stranica Iskreno, Emela nestala je s Instagrama sutradan ujutro. Oko podne nazvao je Zuhdija iz Lukavca i pitao Elvedina šta se desilo s onom gospođom, jer ju je baš htio nešto pitati za svoju ženu.