Kamera koju nije kupio

Sakib Delić stajao je pred staklenom vitrinom u prodavnici Kapetan na Bulevaru kralja Tvrtka i birao kameru kojom će uništiti dva života. Prije nepunih sat vremena, kad su zbog kvara na trafou cijelu smjenu iz Željezare poslali kući, otključao je svoj stan na šestom spratu i u dnevnoj sobi zatekao ženu Mubinu i komšiju Mehmeda s petog sprata. Zavjese su bile navučene. Mehmed je bio u njegovim papučama. Mubina je prva skočila s kauča, Mehmed drugi, a papuče su ostale na tepihu kao dokaz. Sakib nije rekao ništa. Okrenuo se, zatvorio vrata i sišao pješke svih šest spratova, jer nije mogao čekati lift.

Kapetan je bio pola ribolovačka prodavnica, pola nešto drugo. S lijeve strane štapovi, mamci, gumene čizme do pojasa i kutije s udicama poredanim po veličini. S desne strane, iza stakla, ono zbog čega je Sakib ušao: male kamere u obliku punjača, budilnika i privjeska za ključeve, uređaji za praćenje automobila i diktafoni tanki kao žvakaća guma. Iznad vitrine pisalo je Sigurnost. Iza vitrine stajao je prodavač od šezdesetak godina, s brkovima i naočalama podignutim na čelo, i smiješio se kao čovjek koji je cijelo jutro čekao baš njega.

"Treba mi kamera", rekao je Sakib. "Mala. Da se ne vidi." "Za firmu ili za kuću?" "Za kuću." Prodavač je klimnuo glavom kao ljekar kojem je pacijent upravo pokazao gdje ga boli. Predstavio se kao Rifet i izvadio iz vitrine nešto što je ličilo na običan punjač za telefon. "Ovo vam je najbolje što imamo. Slika oštra kao u kinu, snima i po mraku, uključuje se sama čim se nešto pomakne. Utaknete je u utičnicu i zaboravite. Ona ne zaboravlja."

Sakib je uzeo punjač u ruku i odmah vidio sve. Kamera u utičnici iza televizora, okrenuta prema kauču. Sutra on ide na posao kao da se ništa nije desilo. Prekosutra ima snimak. A onda punica slavi šezdeset godina u restoranu kod Kamberovića polja, sva rodbina iz Kaknja i Vareša za dugim stolom, a on ustaje s čašom, spaja telefon na veliki ekran i kaže: ovo je moj poklon. Vidio je Mubinino lice. Vidio je Mehmedovu ženu Hasnu kako prevrće čašu soka. Vidio je punicu kako sjeda, prvi put u životu bez riječi. Bilo je to tako lijepo da je zatvorio oči.

"Ima i aplikaciju", nastavio je Rifet. "Gledate uživo, s posla, iz kafane, iz Njemačke ako hoćete. Snimci idu na internet, pa i ako neko nađe punjač, snimak ostaje. Jedan moj mušterija gledao je svoju kuću s ribolova na Drini. Uhvatio je dva lipljena i jednog lopova u istom danu." Nasmijao se sam svojoj priči, kratko, kao da ju je ispričao već stotinu puta.

Sakib je otvorio oči. Neko će, mislio je, na toj večeri ipak pitati odakle snimak. I to će, sigurno, biti njegov šurak Nail, koji radi kod advokata u Sarajevu i uvijek pita baš ono što ne treba. Nail će pred svima reći da se ljudi ne smiju snimati bez pristanka, da za to ima kazna i da na sudu neće sjediti Mehmed nego on. Mehmed će biti komšija koji je svratio na kafu. On će biti čovjek koji je sakrio kameru u punjač. Spustio je punjač na staklo, pažljivo, kao da je vruć.

Rifet to nije primijetio, ili se pravio da ne primjećuje. Izvadio je spravu veličine kutije šibica. "Ili ovo. Uređaj za praćenje. Zalijepite ga ispod auta, magnet drži i po kaldrmi. Na telefonu vidite gdje je auto bio, koliko je stajao i na kojoj adresi. Ovo najviše kupuju žene, da znate. Muževi kupuju kamere, žene ovo. Muškarac hoće vidjeti, a žena hoće znati gdje." Sakib je zamislio Mubinin auto s tom kutijicom ispod branika i aplikaciju koja mu svaki dan javlja istu adresu, njihovu, jer Mehmed stanuje sprat niže. Uređaj bi mu iz dana u dan tvrdio da mu je žena kod kuće. Od toga mu je bilo gore nego od kamere.

Onda bi mogao drugačije, mislio je dalje. Bez ikakve sprave. Napisati sve u grupu Zenica bez filtera, koja ima četrdeset hiljada članova i u kojoj se svaki dan neko svađa oko parkinga. Ime, prezime, sprat. Neka cijeli grad zna ko nosi tuđe papuče. U glavi je već pisao prvu rečenicu i brisao je, pa pisao drugu. A onda je vidio komentare. Vidio je kako ispod njegove objave pišu žene koje ga nikad nisu srele: a gdje je on bio, sigurno radi noćne smjene, takvi uvijek rade, nije ni čudo. Vidio je stotine nasmijanih sličica. Vidio je da će u svlačionici Željezare do penzije biti onaj s papučama.

Rifet je za to vrijeme pričao o baterijama koje traju sedam dana. Najjednostavnije bi bilo, mislio je Sakib, sići sprat niže i pozvoniti Hasni. Bez snimka, bez grupe, bez ičega, samo reći: tvoj muž sjedi u mojim papučama. Zamislio je kako Hasna otvara vrata u kecelji, s varjačom u ruci, kako sluša i kako joj se lice steže. A onda je zamislio sljedećih dvadeset godina. Lift u kojem se njih četvero voze zajedno i gledaju u brojeve iznad vrata. Sastanke kućnog savjeta. Zajedničku ostavu u podrumu. Hasna bi Mehmedu oprostila, jer mu je opraštala sve, od kredita do kladionice, a Sakib bi zauvijek ostao čovjek koji je pozvonio.

"A da vam kažem nešto", rekao je Rifet i spustio glas, iako u prodavnici nije bilo nikoga. "Ja sam sve ovo prvo kupio sebi. Prije osam godina. Mislio sam da mi žena ima nekoga. Postavio sam tri kamere, dvije u stanu, jednu u autu. I bio sam u pravu." Sakib ga je pogledao prvi put kako treba. "I šta ste uradili?" "Ništa. Gledao sam. Godinu dana sam gledao, svako veče, kao seriju. Onda je ona otišla s njim u Sloveniju, a meni su ostale kamere. Šurak mi je dao ovaj posao da imam kud ići ujutro." Pokazao je naočalama prema vitrini. "Kažu da sam najbolji prodavač u Zenici. Ja znam šta čovjeku treba prije nego što on to zna."

Sakib je stajao i gledao punjač na staklu. Vidio je sebe kako svako veče sjedi na kauču kod majke u Kaknju, jer stan je bio Mubinin, od njenog oca, i kako u telefonu gleda svoju bivšu dnevnu sobu: Mubina briše sto, Mehmed dolazi s burekom, televizor radi, a on gleda, kao seriju, godinu dana, dok mu majka iz kuhinje govori da mu je to rekla još na svadbi. Vidio je i sud, i advokate, i Naila kako odmahuje glavom. Svaki plan koji je napravio od šestog sprata do Bulevara pokazivao se, jedan za drugim, kao vrata koja vode u još manju sobu.

"Nego, vi ste ribolovac?" pitao je Rifet odjednom. "Imate ruke za štap. Vidi se to po čovjeku." Sakib je rekao da nije. Kao dječak je s ocem išao na Bosnu ispod Raspotočja, ali to je bilo davno i štap je uvijek držao otac. "E, to se ne zaboravlja", rekao je Rifet i već je izlazio iza vitrine, na lijevu stranu prodavnice, među štapove. "Bosna je sad čišća nego što je bila trideset godina. Klen, mrena, ima i pastrmke gore prema Vranduku. A čovjeku koji ima problem kod kuće najbolje je sjediti pored vode. Voda ne postavlja pitanja."

Skinuo je sa zida mrežu na dugačkoj aluminijskoj dršci, sklopivu, zelenu, s gumenim okom. "Meredov. Drška se izvlači na dva metra, a mreža je od gume, ne povrijedi ribu i udica se ne zapetlja. Ovo vam je prva stvar koju ribolovac treba, prije štapa, prije svega. Bez meredova ribu možete uhvatiti, ali je ne možete izvaditi." Sakib je gledao u mrežu i nije znao šta bi rekao. Bilo ga je sramota izaći iz prodavnice praznih ruku poslije svega što mu je ovaj čovjek ispričao, kao da je i on jedan od onih koji samo gledaju.

"Koliko?" pitao je. "Četrdeset pet maraka. Vama četrdeset." Platio je karticom. Rifet je pokušao mrežu umotati u novine, iako se nije dala umotati, pa je drška virila na obje strane, i dao mu uz nju besplatan kalendar s ribama Bosne i Hercegovine. Na vratima mu je pružio ruku. "A za kameru, kad se odlučite, znate gdje sam. Većina se vrati." Sakib je rekao da će se vratiti, i čuo je kako to zvuči kao obećanje.

Napolju je bio sunčan oktobarski dan. Iznad Željezare dim se bijelio kao da je praznik, a na Bulevaru su srednjoškolci jeli pizzu iz kartona i smijali se nečemu u telefonu. Sakib je stao pred izlogom Kapetana i u staklu ugledao čovjeka u radnoj jakni, s mrežom za ribu preko ramena i kalendarom pod pazuhom, kako stoji nasred Zenice i ne zna kuda bi. Prepoznao ga je tek kad je čovjek popravio kragnu.

Kući nije išao. Pošao je prema Kamberovića polju, gdje na obali Bosne uvijek sjedi neko sa štapom, da barem vidi kako se to radi.