Ocu je dženaza bila prošlog novembra, na Barama. Stajao sam među muškarcima, ruku prekrštenih kako treba, i trebao sam misliti na njega. Mislio sam na jedno ljeto na Ilidži, na živicu između dvije bašče i na ženu u tamnozelenoj marami koja je stajala uz ogradu groblja, daleko od svih, i otišla prije nego što je hodža završio. Majka ju je vidjela. Ja sam je prepoznao po tome kako drži glavu, malo ukoso, kao da sluša nekoga ko joj govori nešto smiješno.
Tog ljeta, dvije hiljade sedme, imao sam devetnaest godina i upravo sam položio sve ispite prve godine arhitekture. Naš stan na Grbavici se renovirao, pa je otac iznajmio kuću na Ilidži, dvjesto metara od Velike aleje, s baščom u kojoj su rasle stare kruške. Otac je bio građevinski inženjer, visok, miran čovjek koji je s majkom razgovarao ljubazno, kao s klijentom. Majka, Zejna, cijelo je ljeto pekla kolače koje niko nije tražio. Ja sam čitao, vozio bicikl do Vrela Bosne i nazad i čekao da mi se nešto desi.
Desilo se u julu, kad je susjednu vilu, staru austrijsku kuću sa žutom fasadom i drvenom verandom, iznajmila žena iz Mostara s kćerkom. Žena je bila razvedena i zadužena, to se znalo za dva dana, jer je na kapiji molila poštara da joj pisma iz banke ne donosi. Kćerka se zvala Ilijana. Imala je dvadeset tri godine, kratku crnu kosu i glas koji se čuo preko živice i kad je šaptala. Prvi put sam je vidio kako na verandi baca mrvice golubovima, a golubovi, kao i svi mi kasnije, nisu znali šta će s tolikom pažnjom.
Uvečer se na njenoj verandi skupljalo društvo. Samed, student stomatologije, koji je donosio lubenice. Rijad, koji je pisao pjesme za jedan portal i čitao ih naglas, iako ga niko nije molio. Stjepan, oženjen advokat iz Sarajeva, koji je dolazio autom i svaki put govorio da samo svraća. I Muhidin, sin fijakeriste iz Aleje, koji ju je besplatno vozio do Vrela kad god bi poželjela. Ilijana ih je sve zvala po prezimenu i sve ih je pomalo ponižavala, a oni su se vraćali svake večeri, tačno u osam, kao na posao. Mene je jednog dana pozvala preko živice. "Ti si Muamer", rekla je. "Čula sam kako te majka zove na ručak. Od danas si moj ađutant."
Biti ađutant značilo je nositi joj kišobran, kupovati joj sladoled na Aleji i stajati iza njene stolice dok igraju igru koju je sama izmislila. Svako bi napisao jednu želju na papirić, ona bi papiriće promiješala u slamnatom šeširu i izvukla jedan. Samed je tako dobio da je vodi na Igman. Rijad je dobio da mu pjesmu sasluša do kraja. Ja nisam smio pisati. "Ađutanti ne žele", rekla je. "Ađutanti služe." Svi su se smijali, a ja sam se smijao s njima, i noću nisam mogao spavati od sreće što me uopće primijetila.
Jednog popodneva, kod Vrela, sjedila je na kamenu iznad vode i rekla da muškarci samo pričaju. Pitala me bih li zbog nje pregazio rukavac u kojem je voda tako hladna da trnu zubi. Ušao sam u odjeći, do pojasa. Kad sam izašao, cvokotao sam i nisam mogao izgovoriti nijednu riječ. Ilijana se smijala, a onda je prestala, prišla mi, obrisala mi lice svojim šalom i poljubila me u čelo. "Ti si lud", rekla je. "Nemoj nikad nikoga ovako voljeti." Tada nisam razumio da to nije bilo upozorenje za mene.
Krajem jula se promijenila. Prestala je igrati igru s papirićima, pa su udvarači sjedili na verandi sami i gledali se. Danju je spavala, a uvečer je sama šetala niz Aleju i vraćala se kad su fijakeri već bili prazni. Jednom sam je zatekao kako plače u bašči, među kruškama, i kad sam je pitao šta joj je, rekla je da ju je ujela osa. Znao sam da je zaljubljena, jer sam i sam bio, i počeo sam tražiti ko je on. Sumnjao sam na Stjepana, zbog auta. Sumnjao sam na Muhidina, zbog konja.
Sedmicu kasnije nisam mogao zaspati i sišao sam u bašču. Sjeo sam pod krušku i gledao prema vili. Oko ponoći škripnula su naša zadnja vrata. Neko je prošao tri metra od mene, ne primijetivši me, i provukao se kroz rupu u živici koju sam ja napravio još prvog dana, da bih joj brže donosio sladoled. Bila je mjesečina. Poznao sam bijelu košulju, poznao sam kako zabacuje ramena kad hoda, poznao sam miris kolonjske vode koju mu je majka svake godine kupovala za rođendan. Na verandi vile upalilo se pa ugasilo svjetlo.
Dva dana kasnije otac je rekao da mora u Sarajevo, na gradilište. Odvezao sam se biciklom do Vrela i ugledao njegov auto na parkingu kod ulaza. Našao sam ih na drvenom mostiću iznad potoka. Ilijana je govorila brzo i tiho i držala ga za rukav. Otac je polako odmahnuo glavom, kao kad na gradilištu kaže radniku da se zid mora srušiti i zidati iznova, i skinuo je njenu ruku sa svog rukava. Ona je uzela tu njegovu ruku i prislonila je uz svoje lice. Tako je stajala, zatvorenih očiju, dok on nije pogledao u stranu. Vratio sam se kući i do večeri nisam izašao iz sobe.
Majka je saznala onako kako se na Ilidži sve sazna: od žene iz pekare, čija je sestra čistila u vili. Nije vikala. Zatvorila je vrata spavaće sobe i govorila tiho, a otac je šutio, i ta je šutnja bila gora od svake svađe koju sam ikad čuo. Ujutro je rekla da je stan na Grbavici gotov, iako nije bio, i da se vraćamo. Otac je cijeli dan nosio kutije do auta i nije me gledao. Na verandi vile nije bilo nikoga, ni udvarača ni Ilijane, samo slamnati šešir pun papirića, zaboravljen na stolu.
Prije polaska otišao sam do živice. Ilijana je izašla kao da me čekala. Nije se pravdala i ništa nije objašnjavala. Rekla je samo: "Ti si bio najbolji od svih njih, ađutante." Zatim me poljubila, ovaj put ne u čelo, kratko i ozbiljno, kao da nešto potpisuje, i ušla u kuću. Ostao sam stajati s rukama punim majčinih tegli sa slatkim. Poslije sam čuo da se udala u Splitu, pa da se razvela, pa da opet živi u Mostaru. Nikad je nisam tražio.
Otac je poslije tog ljeta živio s majkom još šesnaest godina, uljudno, kao s klijentom, i nijednom nije spomenuo Ilidžu. Nisam ni ja njemu. Na dženazi, kad su se ljudi razišli, majka mi je prišla na izlazu s groblja i uhvatila me pod ruku. Gledala je prema ogradi, gdje više nije bilo nikoga. "Ko je to bio?" pitala je. Mogao sam reći da ne znam. Rekao sam: "Neko s Ilidže." Majka je klimnula glavom i stegla mi ruku. "Znam", rekla je. "Šesnaest godina sam je zamišljala. Mislila sam da je ljepša."